Hrvatsko zdravstvo desetljećima se oslanjalo gotovo isključivo na ulaganja u javne ustanove, dok je privatni sektor, unatoč velikom rastu i ulozi u modernoj medicini, bio izuzet iz većine mogućnosti financiranja iz EU fondova.

O tome zašto je sustav tako postavljen, što privatni sektor zapravo već radi i koje su realne prepreke razvoju, govori Ana Fresl, jedna od vodećih stručnjakinja za EU fondove.

 Koliko je zapravo privatnih poduzetnika sudjelovalo u EU projektima u zdravstvu?

Ako govorimo o klasičnim infrastrukturnim ulaganjima – zgradama, opremi, velikim dijagnostičkim uređajima – privatni sektor gotovo da nije postojao. Sredstva su odlazila isključivo javnim korisnicima: bolnicama, kliničkim centrima, domovima zdravlja, državnim institutima.

To vidimo i kroz obnovu nakon potresa, gdje je 43 javnih zdravstvenih ustanova dobilo sredstva iz Fonda solidarnosti EU, ukupne vrijednosti gotovo 2 milijarde kuna.
Ili kroz ulaganja iz NPOO-a u digitalnu dijagnostiku, telemedicinu, modernizaciju bolnica – sve to su isključivo javni projekti.

Zašto privatne zdravstvene ustanove u Hrvatskoj ne mogu koristiti EU fondove?

No važno je naglasiti i sljedeće: postojale su rijetke, ali vrlo značajne iznimke u inovacijskim i istraživačkim projektima, gdje se privatni sektor pokazao kao snažan partner.

Primjeri uključuju istraživačke projekte Poliklinike Medikol, Specijalne bolnica Sv. Katarina, Selvite d.o.o. itd. Također mnogi projekti istraživanja u privatnom sektoru su u vezi digitalizacije usluga i optimizacije poslovanja s privatnim zdravstvenim ustanovama. Dakle, privatni zdravstveni sektor se pojavio u fondovima — ali isključivo u inovacijama. U financiranju infrastrukture EU fondovima — gotovo nikad.

Kako je moguće da su privatne zdravstvene ustanove toliko dugo bile isključene iz infrastrukturnih ulaganja EU fondova?

To je rezultat nekoliko slojeva odluka i uvjerenja. Prvo je dizajn natječaja. Natječaji su gotovo uvijek bili pisani isključivo za javne ustanove. Privatne klinike, poliklinike ili bolnice u startu nisu imale pravo prijave. Drugo je regulatorna tradicija. Hrvatska zdravstvo promatra kroz izrazito javni model i pretpostavku da je infrastruktura “isključivo javna domena”. Europa takav pristup ne traži — mi smo ga sami kreirali. Na poslijetku to je konzervativno planiranje. Uloga privatnog sektora godinama se tretirala kao dopunska, a ne partnerska. U današnjem sustavu, opterećenom listama čekanja i kroničnim manjkom kapaciteta, takav pristup više nije održiv.

Imamo li podatke o tome gdje privatni sektor ipak ulaže?

Iako o volumenu privatnih ulaganja nema preciznih javnih podataka, udio privatnih zdravstvenih ustanova u zdravstvenim uslugama pomalo raste.

Industrija vrlo jasno opisuje najvažnija područja:

• medicinsko-dijagnostička oprema (CT, MR, ultrazvuk visokih performansi, radiologija, laboratorijska tehnologija)
• digitalizacija i inovativne tehnologije (telemedicina, e-kartoni, sustavi za upravljanje pacijentima, AI-dijagnostika)
• ulaganja u objekte i proširenje kapaciteta (novi specijalistički centri, dnevne bolnice, rehabilitacijski kapaciteti)

Drugim riječima — privatni sektor ulaže u sve ono što sustav čini modernim i tehnološki naprednim. I to radi vlastitim sredstvima, bez ikakvih poticaja iz EU fondova.

Privatni sektor snažno ulaže u zdravstvo, ali je put otežan jer nemaju pristup fondovima

Koje su ključne prepreke koje koče razvoj privatnog zdravstva?

Prepreke su vrlo konkretne: ograničen pristup EU natječajima (posebno infrastrukturnima), konzervativan zakonodavni okvir, administrativne barijere i sporo ugovaranje s HZZO-om, nedostatak poticajnih mjera i dugoročnog planiranja infrastrukture, regulatorna nesigurnost, posebno za ulaganja u nove modele skrbi i medicinsku digitalizaciju. U praksi to znači: privatni sektor ulaže, ali ulaže “na svoj rizik”, bez sigurnosti povrata i bez sustavne podrške.

Ali vidimo da su neki privatni projekti ipak postojali – koliko su oni važni?

Izuzetno važni — i pokazuju što privatni sektor može kada dobije priliku. Primjerice povećanje domaće proizvodnje radiofarmaka, kvalitetnije usluge u području genetike i prehrane, razvoj biomarkera, digitalne tehnologije kao glavni pospješivač personalizirane medicine budućnosti. Dakle, privatni sektor ne donosi male ni kozmetičke promjene — nego strateške iskorake.

Je li privatni sektor danas već važan za rasterećenje javnog sustava? 

Apsolutno. Privatne ustanove već sada omogućuju bržu dijagnostiku (često unutar istog dana), nude duže i detaljnije preglede, ulažu u vrhunsku opremu i nadstandard, razvijaju digitalne zdravstvene usluge i stvaraju novu vrijednost kroz medicinski turizam

Na kraju dana — tisuće pacijenata godišnje do usluge dolaze upravo zahvaljujući privatnom sektoru. To je rasterećenje koje se često zanemaruje.

Što bi se trebalo promijeniti u novom programskom razdoblju 2028.–2034.?

Tri jasne stvari. Inkluzivni natječaji - privatni sektor ne smije biti automatski isključen iz infrastrukturnih ulaganja. Javno-privatna partnerstva - ne u smislu privatizacije — nego u smislu racionalnog korištenja resursa i zajedničke izgradnje kapaciteta. Usmjeravanje više sredstava u ulaganja u istraživanje, razvoj i inovacije u području personalizirane medicine. To je minimum ako želimo sustav koji se može modernizirati ritmom 21. stoljeća. 

Za kraj – što želite poručiti čitateljima?

Hrvatsko zdravstvo danas stoji pred nužnom transformacijom. Ako želimo zdravstveni sustav koji je stabilan, učinkovit i financijski održiv, onda moramo prestati gledati javni i privatni sektor kao suprotnosti. Privatni sektor nije konkurencija — on je partner koji već sada nosi značajan dio dijagnostike, investicija i inovacija. Primjeri projekata pokazuju koliku snagu ima kada mu se otvori prostor. Pacijenta ne zanima vlasništvo ustanove. Zanima ga dostupnost, sigurnost i kvaliteta usluge. A do toga možemo doći samo ako oba sektora ulažu — planski, sinergijski i uz jasne ciljeve. Vrijeme je da tako i počnemo razmišljati.