Prehrambene navike koje smo usvojili u djetinjstvu uvelike utječu na to kako ćemo se prema hrani odnositi kada odrastemo. Većina roditelja nije svjesna koliko se zapravo rano počinju oblikovati navike njihove djece. Možda ćete se iznenaditi, ali oblikovanje tih navika počinje još u majčinoj utrobi jer se dijete s okusima susreće preko amnionske tekućine. Nakon rođenja okuse osjeti preko majčina mlijeka. Zato raznolika, uravnotežena prehrana majke već tada može biti prvi korak prema kasnijem prihvaćanju različitih namirnica. 

Važno je i razdoblje dohrane jer tada dijete osim okusa upoznaje i teksture, mirise, ritam obroka i odnos prema hrani. Ne biste trebali biti zabrinuti ako dijete na prvu odbija neku hranu jer je za prihvaćanje novog okusa ponekad potrebno više vremena. 

Ne nasjedajte na natpise "fit" i "light": Nutricionistica otkriva kako pravilno čitati deklaracije

“To se posebno odnosi na povrće, osobito ono gorkastog okusa, poput zelenog povrća, koje djeca ne prihvaćaju uvijek odmah. Važno je nastaviti nuditi, bez pritiska i bez stvaranja neugode za stolom. Prve dvije do tri godine života, a osobito takozvanih prvih tisuću dana, od trudnoće do drugog rođendana, imaju iznimno snažan utjecaj na kasnije prehrambene izbore”, objašnjava Ana Močić Pavić, dr. med., pedijatrijska gastroenterologinja s kojom razgovaramo o ranim prehrambenim navikama djece. 

Magnific

Između prve i treće godine prehrambeni obrazac se najintenzivnije uspostavlja pa ga je tada najlakše oblikovati. Roditelji u tom razdoblju imaju presudnu ulogu i kroz vlastiti primjer, zajedničke obroke i atmosferu koju stvaraju oko hrane kako bi dijete lakše prihvatilo ponuđenu hranu.

“Okusi se uče. Dijete se ne rađa s ljubavlju prema povrću, ribi ili mahunarkama, nego ih uči prihvaćati kroz ponavljanje, primjer i iskustvo. Rano i učestalo izlaganje voću i povrću povećava vjerojatnost da će ih dijete prihvatiti i kasnije u djetinjstvu. Isto vrijedi i za teksture. Ako dijete pravodobno upozna različite teksture, lakše će razvijati žvakanje i manja je vjerojatnost da će kasnije odbijati hranu zbog izgleda ili osjećaja u ustima”, dodaje.

Dr. Močić Pavić kaže kako roditelji ne bi trebali stalno inzistirati da dijete pojede određenu količinu, nagrađivati ga hranom ili hranu koristiti kao utjehu jer se na taj način može oslabiti prirodna samoregulacija, odnosno sposobnost djeteta da prepozna glad i sitost. S druge strane, responzivno hranjenje, u kojem roditelj odlučuje što će ponuditi, kada i gdje, a dijete koliko će pojesti, pomaže razvoju zdravijeg odnosa prema hrani.

Dijete uči promatrajući odrasle

Roditelji i drugi odrasli s kojima je dijete u stalnoj interakciji oblikuju njegovo viđenje svijeta, pa tako i prehrane. Ako roditelji jednu neku hranu, primjerice puno povrća i voća, dijete će ih lakše prihvatiti. Činjenica je da će dijete puno lakše i ranije prihvaćati slatke okuse, ali baš zato je potrebno biti dosljedan i gorkasto povrće nuditi više puta. 

Međutim, nikako dijete ne treba prisiljavati da pojede baš sve s tanjura ako mu to ne odgovara: “Nova namirnica može se ponuditi osam, deset ili petnaest puta prije nego što je dijete prihvati. Odbijanje na početku nije neuspjeh, nego normalan dio procesa. Dobro je novu namirnicu nuditi uz nešto što dijete već poznaje i voli. Primjerice, mala količina novog povrća može biti uz omiljenu žitaricu, krumpir ili tjesteninu. Važno je da porcija bude mala i da dijete nema osjećaj da ga se prisiljava. Ponekad je dovoljno da dijete namirnicu pogleda, dotakne ili pomiriše. I to je korak prema prihvaćanju.”

Magnific

Izvrstan način je i uključivanje djeteta u cijeli proces, od kupnje do pripreme hrane. Djecu ovakve aktivnosti često vesele i lakše će probati hranu koju su sama odabrala i pomogla pripremiti. Također, važno je da zdrave namirnice budu lako dostupne i vidljive te da ih dijete u svakom trenutku ima na umu. Pametno je ograničiti pristup grickalicama i slatkišima te umjesto njih naučiti dijete da spontano bira zdravije opcije. 

Osim prehrambenih navika roditelja, na djecu utječu i vrtić, škola i društvene mreže. Njihov utjecaj raste posebno s dobi jer djeca sve više vremena provode izvan doma. Jako je važno da su jelovnici u vrtićima i školama kvalitetni jer će dijete na mjestu na kojem njegovi vršnjaci jedu različite namirnice vjerojatno probati i ono što bi kod kuće možda odbilo. 

Što jesti tijekom velikih vrućina? Nutricionistica razbija najčešće mitove o ljetnoj prehrani

Velik utjecaj imaju i reklame, posebno one s likovima koji su im dobro poznati, ambalaža koja lijepo izgleda i poruke koje hranu predstavljaju kao zabavu ili statusni simbol. 

Ana Močić Pavić komentira da su za to uvelike zaslužne društvene mreže: “One ne oblikuju samo ono što djeca žele jesti, nego i kako doživljavaju tijelo, dijete, “zdrave” trendove i poželjan izgled. Problem je što sadržaj na društvenim mrežama često nije stručan, može biti marketinški motiviran i može stvarati nerealne ili nezdrave obrasce.”

Najbolji učinak na djecu zapravo ima kombinacija sličnih poruka na koje dijete nailazi kod kuće, u vrtiću ili školi. Ako dijete kod kuće uči da su redoviti obroci, voda, povrće i zajedničko jedenje normalni dio života, a isto to vidi i u ustanovi, navika se učvršćuje.

Pogreške kod uvođenja hrane

Dr. Močić Pavić osvrnula se na neke pogreške koje roditelji rade prilikom uvođenja hrane i izdvojila najčešće:

• Prerano ili prekasno uvođenje dohrane
  Nije važna samo dob djeteta, već i znakovi njegove razvojne spremnosti. Prerano uvođenje može biti problem zbog probavne i neuromuskularne nezrelosti, dok se predugim odgađanjem može propustiti važno razdoblje za upoznavanje novih okusa i tekstura.
• Predugo zadržavanje na potpuno glatkim kašicama
  Dijete bi postupno trebalo upoznavati gušće teksture, grudice i mekane komadiće. Predugo odgađanje, osobito nakon devetog ili desetog mjeseca, može povećati rizik od kasnije izbirljivosti i odbijanja hrane.
• Odustajanje od namirnice nakon prvog odbijanja
  Ako dijete jednom ili nekoliko puta odbije određenu hranu, to ne znači da je neće prihvatiti kasnije. Novu namirnicu treba nuditi više puta, mirno i bez pritiska.

Magnific

• Nepotrebno odgađanje potencijalno alergenih namirnica
  Namirnice poput jajeta, ribe ili kikirikija u obliku sigurnom za dob djeteta ne treba rutinski odgađati zbog straha od alergije. Kod djece s povećanim rizikom njihovo uvođenje treba dogovoriti s pedijatrom.
• Dodavanje soli i šećera te prerano davanje određenih namirnica
  Problematični su dodani sol i šećer, zaslađena pića i sokovi te med prije navršene prve godine života. Kravlje mlijeko također ne bi trebalo biti glavni napitak prije prvog rođendana.
• Nedovoljno namirnica bogatih željezom
  Tijekom dohrane važno je voditi računa o unosu željeza jer njegov nedostatak u dojenačkoj i ranoj dječjoj dobi nije rijedak i može imati posljedice za razvoj.
• Prisiljavanje djeteta da pojede sve
  Inzistiranje na praznom tanjuru može ometati djetetovo prepoznavanje vlastitih signala gladi i sitosti. Važnije je da dijete postupno nauči prepoznati kada je gladno i kada mu je hrane dovoljno.

“Razumijem zašto roditelji inzistiraju na tome da dijete pojede sve s tanjura, no djeca imaju prirodne signale gladi i sitosti, a inzistiranje na “čistom tanjuru” te signale može poremetiti. Dijete tada ne jede zato što je gladno, nego zato što mora te želi izbjeći pritisak ili dobiti pohvalu. Puno je zdraviji pristup takozvana podjela odgovornosti u hranjenju. Roditelj odlučuje što će se jesti, kada će se jesti i gdje će se jesti. Dijete odlučuje hoće li jesti i koliko će pojesti. To ne znači da dijete vodi obrok ili da mu se kuha po narudžbi, nego da se poštuje njegova sposobnost da prepozna koliko mu hrane treba”, objasnila je gastroenterologinja. 

Prirodno je da apetit djeteta varira pa će jedan dan pojesti puno, drugi dan znatno manje. Sve to ovisi o fazama rasta, aktivnosti, umoru, zdravlju i raspoloženju. Roditelji često gledaju jedan obrok izolirano, a bolje je gledati širu sliku kroz nekoliko dana.

Dr. Močić Pavić posebno naglašava da ne preporučuje roditeljima da djeci govore “pojedi povrće da dobiješ desert”, jer tada povrće postaje obveza, a desert nagrada. Kaže kako time dijete zapravo uče da je slatko vrijednije i poželjnije. Bolja je opcija nuditi manje, dječje porcije i dopustiti djetetu da zatraži još. Hranu treba nuditi mirno, bez pritiska, uz obiteljski primjer. Cilj ne bi trebao biti prazan tanjur, nego dijete koje razvija povjerenje u vlastiti osjećaj gladi i sitosti.

“Budite dobar primjer i stvorite miran, redovit i ugodan ritam obroka” 

Ana Močić Pavić još jednom naglašava važnost onoga da djeca uče iz primjera roditelja: usvajaju ono što vide, a ne ono što im govorite. Zato je iznimno važno paziti kako i što jedete, trebate postaviti strukturu obroka, odlučiti što se nudi, kada i gdje se jede, ali djetetu treba ostaviti prostor da odluči koliko će pojesti. Vaše dijete na taj način uči slušati vlastito tijelo. Pritisak, prisila, ucjene i nagrađivanje hranom najčešće ne stvaraju bolji odnos prema hrani, nego otpor, pregovaranje i emocionalnu napetost. 

Izbirljivo dijete: Kada je riječ o prolaznoj fazi, a kada treba potražiti pomoć?

“Zajednički obroci jedan su od najjednostavnijih, ali i najvažnijih alata. Ne moraju biti savršeni, ne mora svaki obrok biti idealan, ali je važno da dijete ima iskustvo sjedenja za stolom, razgovora, kušanja i gledanja odraslih kako jedu različitu hranu. Bez ekrana, bez požurivanja i bez stalnog komentiranja koliko je pojelo. Dom bi trebao biti okruženje u kojem su zdravi izbori ujedno i najdostupniji izbori. To znači da su voće, povrće, voda i jednostavna, nutritivno vrijedna hrana svakodnevno prisutni, a grickalice, slatkiši i zaslađena pića povremeni, a ne stalni dio rutine”, savjetuje za kraj.

Naravno, strpljenje je velik dio slagalice jer se zdrav odnos prema hrani ne gradi u trenutku i s jednim obrokom, niti se narušava jednim rođendanom, komadom torte ili danom kada dijete pojede manje povrća. Gastroenterologinja naglašava da cilj nije savršenstvo, nego dijete koje prepoznaje glad i sitost, koje se ne boji novih namirnica i koje hranu doživljava kao nešto prirodno, ugodno i važno za zdrav život.