Roditelji male djece često se susreću s izazovom izbirljive prehrane. Dijete koje je do jučer bez problema jelo gotovo sve odjednom počinje odbijati pojedine namirnice, traži uvijek ista jela ili ne želi ni kušati nešto novo. Takve promjene mogu izazvati zabrinutost i dovesti do pitanja radi li se o prolaznoj razvojnoj fazi ili znaku da nešto nije u redu.

Stručnjaci ističu kako je izbirljivost u prehrani u većini slučajeva sasvim očekivan dio ranog djetinjstva. Najčešće se javlja između prve i treće godine života, kada dijete razvija osjećaj samostalnosti, počinje izražavati vlastite želje i sve jasnije pokazuje prehrambene preferencije. U tom razdoblju nije neuobičajeno da odbija namirnice koje je ranije rado jelo ili pokazuje oprez prema novoj i nepoznatoj hrani.

Može li se predvidjeti koliko će dijete biti visoko? Stručnjaci objašnjavaju što najviše utječe na rast

Kako prepoznati razliku između uobičajene razvojne faze i situacija koje zahtijevaju stručnu procjenu, zašto dolazi do izbirljivosti te kako roditelji mogu potaknuti dijete na raznovrsnu prehranu bez prisile i stvaranja dodatnog otpora, razgovarali smo s Anom Močić Pavić, dr. med., pedijatrijskom gastroenterologinjom.

“Kod većine djece riječ je o prolaznoj fazi. Ako dijete uredno raste, ima dovoljno energije, prihvaća barem dio namirnica iz osnovnih skupina hrane i nema znakova nutritivnog manjka, izbirljivost se najčešće može pratiti kroz redovite pedijatrijske kontrole te uz miran, dosljedan i nenametljiv pristup roditelja”, ohrabruje gastroenterologinja.

Izbirljivost ili ozbiljniji problem?

Pedijatrijska gastroenterologinja Ana Močić Pavić objašnjava kako razlika između uobičajene izbirljivosti i ozbiljnijeg poremećaja hranjenja nije samo u tome koju hranu dijete odbija, nego i u intenzitetu, trajanju i posljedicama takvog ponašanja. Dijete koje je samo izbirljivo i tu će fazu vjerojatno prerasti s vremenom obično odbija određene namirnice ili preferira uvijek iste obroke dok istovremeno prihvaća barem nešto iz različitih skupina hrane, uredno raste i razvija se te nema izražene zdravstvene posljedice.

Magnific

S druge strane, problem nastaje kada dijete prihvaća manje od 15 do 20 namirnica, potpuno izbacuje cijele skupine hrane ili kada postupno gubi namirnice koje je ranije jelo, a ne uvodi nove: “Posebno je važno obratiti pozornost na situacije u kojima odbijanje hrane nije samo pitanje preferencije, nego ga prate snažne tjelesne ili emocionalne reakcije, poput zagrcavanja, povraćanja, plača, panike, izrazitog gađenja ili potpunog odbijanja obroka. Izražena osjetljivost na teksturu, miris, okus, izgled ili temperaturu hrane može upućivati na teškoće senzorne obrade.”

Potonje se najčešće viđa kod djece koja imaju teškoće u razvoju, osobito kod one s poremećajem iz spektra autizma. 

“Razlika je, dakle, u intenzitetu, trajanju i posljedicama. Ako dijete unatoč izbirljivosti dobro napreduje, sudjeluje u obrocima i nema znakova nutritivnog manjka, najčešće govorimo o razvojnoj fazi. Ako prehrana ugrožava rast, zdravlje, svakodnevno funkcioniranje ili obiteljski život, potrebna je stručna procjena”, zaključuje gastroenterologinja.

Stručnjakinja ističe kako postoje situacije u kojima nije dobro čekati da problem prođe sam od sebe. Roditelji bi trebali potražiti stručnu pomoć ako dijete slabije napreduje na tjelesnoj masi ili u rastu, jede izrazito ograničen broj namirnica ili u potpunosti odbija cijele skupine hrane. Razlog za pregled mogu biti i znakovi mogućeg nutritivnog manjka, poput izraženog umora, bljedila ili čestih infekcija, kao i poteškoće sa žvakanjem, gutanjem ili učestalo zagrcavanje tijekom obroka.

Stručni savjet preporučuje se i kada svaki obrok postane izvor stresa za dijete i obitelj ili kada prehrambene navike počnu ograničavati svakodnevni život, primjerice odlazak u vrtić, školu ili sudjelovanje u društvenim aktivnostima. Prvi korak najčešće je razgovor s pedijatrom koji će, prema potrebi, dijete uputiti odgovarajućem stručnjaku ili multidisciplinarnom timu za poremećaje hranjenja.

“Kod većine izbirljive djece rast, razvoj i opće zdravlje nisu ugroženi”

“Djeca često iz dana u dan jedu neujednačeno, ali kada se prehrana promatra kroz cijeli tjedan, ukupan energetski unos može biti dovoljan. Zato je važno ne donositi zaključke na temelju jednog obroka ili jednog lošeg dana, nego pratiti rast, energiju, raspoloženje, stolicu, učestalost bolesti i opći razvoj djeteta. Ipak, dugotrajna i izražena izbirljivost može imati posljedice”, objašnjava Ana Močić Pavić.

Ako dijete dulje vrijeme jede vrlo ograničen broj namirnica, može doći do manjka važnih nutrijenata poput željeza, cinka, vitamina D i vitamina B12. Posljedice mogu biti anemija, zatvor te nedovoljan unos voća, povrća i vlakana. S druge strane, izbirljivost ne mora uvijek dovesti do pothranjenosti. Dijete koje uglavnom jede kaloričnu, ali nutritivno siromašnu hranu, poput peciva, grickalica i slatkiša, može razviti i prekomjernu tjelesnu masu unatoč nedostatku važnih vitamina i minerala.

Magnific

Prehrambene navike usvojene u ranom djetinjstvu često su temelj prehrane u kasnijoj dobi. Zato cilj nije samo da dijete pojede dovoljno hrane, već da postupno prihvati raznoliku i nutritivno kvalitetnu prehranu koja može smanjiti rizik od pretilosti i kroničnih bolesti u budućnosti.

Svjesni toga, svi su se roditelji ponekad našli pred zidom kada je njihovo dijete počelo odbijati namirnicu za koju oni smatraju kako je mora uvesti u prehranu. U tim trenucima frustracija često izlazi na vidjelo i roditelji čine jednu od najčešćih greški: rade pritisak i govore djetetu da “mora” jesti. 

“Rečenice poput “još samo jedan zalogaj”, uvjetovanje deserta pojedenim povrćem ili inzistiranje da dijete mora pojesti sve s tanjura često imaju suprotan učinak od željenog. Dijete hranu tada ne povezuje s ugodom, znatiželjom i obiteljskim obrokom, nego s pritiskom, sukobom i gubitkom kontrole. Kod osjetljivije djece to može dodatno pojačati otpor prema hrani”, upozorava gastroenterologinja zašto takav pristup obično donosi više štete nego koristi. 

Još neke greške su nagrađivanje slatkišima gdje se slatkiš koristi kao nagrada kada dijete pojede neku zdraviju hranu, primjerice juhu od brokule. Iako se mnogima od nas ovo čini kao jednostavnim načinom da svi dobiju ono što žele, zapravo dijete podsvjesno učimo da je slatkiš poželjniji i emocionalno važniji od povrća ili voća. 

Stroge granice vezane za konzumaciju omiljene hrane ili čak zabrane, također su loša ideja jer samo povećavaju želju kod djeteta. 

“Obrok po narudžbi” koji roditelji uvijek imaju spreman u slučaju da dijete odbije ono što je tog dana skuhano, dugoročno učvršćuje obrazac u kojem dijete očekuje samo poznatu i sigurnu hranu. 

Kako potaknuti dijete da bez pritiska prihvati novu hranu? 

“Djeci je za prihvaćanje nove hrane često potrebno više ponavljanih, mirnih i nenametljivih izlaganja. To ne znači da dijete svaki put mora pojesti novu namirnicu, nego da je treba više puta vidjeti, pomirisati, dotaknuti, imati na tanjuru i promatrati druge kako je jedu. Istraživanja pokazuju da je za povećanje prihvaćanja voća i povrća često potrebno barem 8 do 10, a kod neke djece i 15 do 20 pokušaja. Najpovoljnijim se smatra responzivni pristup hranjenju. To znači da roditelj postavlja strukturu, odlučuje što se nudi, kada i gdje se jede, a dijete odlučuje hoće li i koliko pojesti”, kaže Ana Močić Pavić.

Roditelji često rade ovu grešku, a ona poništava koristi obiteljskih rutina

Ustvari niti previše popustljiv niti previše strog stil hranjenja nisu dobra ideja jer su djeci potrebni okviri, ali uz poštivanje njihovog osobnog osjećaja gladi, sitosti i postupnog upoznavanja s hranom.

Dodaje kako djeca najlakše usvajaju prehrambene navike promatrajući roditelje i ostale članove obitelji. Upravo zato zajednički obroci imaju važnu ulogu, a mnogo je korisnije vlastitim primjerom pokazati da se raznolika hrana jede nego dijete uvjeravati da je neka namirnica "fina" ili da je mora pojesti.

Magnific

Dobar način za poticanje znatiželje jest uključiti dijete u pripremu obroka. Djeca će češće kušati hranu koju su sama odabrala u trgovini, oprala, narezala ili poslužila. Stručnjakinja naglašava i kako promjene treba uvoditi postepeno. 

Važno je i da obroci imaju ustaljen ritam, bez grickanja između njih, ekrana i dugotrajnih pregovora za stolom. Umjesto pohvale za količinu pojedene hrane, roditelji bi trebali pohvaliti djetetovu znatiželju i spremnost da isproba nešto novo. Takav pristup pomaže stvaranju zdravijeg odnosa prema hrani, bez osjećaja pritiska i sukoba tijekom obroka.

Izbirljivost najčešće nije odraz lošeg roditeljstva

Ana Močić Pavić roditeljima poručuje da nisu sami te da jako velik broj djece prolazi kroz fazu izbirljivosti kada je hrana u pitanju: “U većini slučajeva riječ je o prolaznoj razvojnoj pojavi koja se uz strpljenje i dosljednost postupno ublažava. Dijete koje uredno raste, ima energije, dobro spava, igra se, razvija se i nema znakove nutritivnog manjka najčešće dobiva ono što mu je potrebno, čak i ako roditeljima njegov jelovnik izgleda jednolično. Roditelji bi trebali nastaviti nuditi raznoliku hranu bez prisile, kazni i velikih emocionalnih reakcija. Važno je ne odustati od hrane koju dijete trenutačno odbija, ali i ne pretvarati svaki obrok u borbu.”

Pet znakova da je vaše dijete možda razmaženo i kako to promijeniti

Kada izbirljivost počne utjecati na djetetovo zdravlje, rast, razvoj ili svakodnevno funkcioniranje obitelji, vrijeme je za razgovor sa stručnjakom. Pravodobna procjena pedijatra može pomoći u otkrivanju uzroka problema i spriječiti razvoj ozbiljnijih posljedica. 

“Najvažnija poruka roditeljima je da su mirnoća, dosljednost i pozitivno ozračje za stolom najbolji saveznici. Cilj nije pobijediti dijete u pregovorima oko hrane, nego mu pomoći da kroz sigurnost, rutinu i dobar primjer postupno razvije širi, zdraviji i opušteniji odnos prema jelu”, poručuje Ana Močić Pavić za kraj.