Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) predložila je paket mjera kojima je cilj povećati konkurentnost plaća hrvatskih radnika i spriječiti odlazak visokokvalificiranih radnika u inozemstvo.

Ključ ideje je ograničiti osnovicu za obračun doprinosa HZZO-a na najviše dvije prosječne bruto plaće, po uzoru na Njemačku, Francusku i Austriju. HUP traži da se prag primjene više stope godišnjeg poreza na dohodak poveća na 80 tisuća eura, a niža stopa snizi za pet postotnih bodova, na raspon 10 do 18 posto.

 Time bi tvrtke koje zapošljavaju stručnjake u djelatnostima s višom dodanom vrijednošću (inženjeri, liječnici, profesori, ICT) postale konkurentnije u odnosu na srednju i jugoistočnu Europu.

 Hrvatska manje atraktivna

 Upozoravaju da je Hrvatska trenutačno manje atraktivna u borbi za zadržavanje i regrutiranje talenta u odnosu na države u okruženju.

 Ključni argument im je pravednost u sustavu zdravstvenog osiguranja. Dostupnost javnih usluga zdravstva se, prema njihovim podacima, prenosi Poslovni.hr, sve više smanjuje, i sve veći broj građana uz obvezne doprinose plaća i police privatne zaštite. HUP drži da nije održivo da osiguranici sa srednjim i višim primanjima nemaju gornju granicu uplata, dok vrijednost usluga koje realno koriste ostaje ograničena. Uvođenjem plafona osnovice, tvrde, očuvalo bi se načelo solidarnosti, ali i uklonio nerazmjer između uplata i stvarne potrošnje usluga.

 Dvostruki učinak

 Učinak bi bio dvostruk: kratkoročno bi se rasteretile bruto plaće bez smanjenja neto isplata, a dugoročno bi jačala baza visoko plaćenih radnih mjesta koja nose viši izvoz, istraživanje i razvoj te produktivnost.

Druga strana medalje je udar na fiskus: manji priljev doprinosa trebalo bi nadomjestiti kroz učinkovitije upravljanje rashodima HZZO-a, širenje baze osiguranika i suzbijanje sive zone. Poslodavci poručuju da je status quo skuplji jer Hrvatska bez bržeg poreznog prilagođavanja ostaje bez ljudi i projekata.

 Također, mnogi poslodavci bi željeli da se rasterete dijela troškova bolovanja. Izmjenama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju stupile su na snagu 1. kolovoza 2025. godine značajno su povećane naknada na teret HZZO-a: najniža naknada povećava se s 110,36 € na 353,15 €, najviša s 565,04 € na 995,45 €, a naknada za njegu djeteta do 7. godine života s 70% na 100% osnovice.

 Bolovanja na teret poslodavca

 No, za poslodavce je sve i dalje ostalo isto. Postoji inicijativa da se podijele troškovi plaće između države i poslodavaca ili da se ide u smjeru smanjivanja broja dana bolovanja koji idu na teret poslodavca.  Trenutačno prema Zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju, trošak bolovanja (privremene nesposobnosti za rad) dijeli se između poslodavca i HZZO-a na sljedeći način:

1. Prvih 42 dana bolovanja je isključivo na teret poslodavca. Poslodavac zaposleniku isplaćuje naknadu u iznosu od 70% osnovice (prosjek plaće u prethodnih 6 mjeseci), ali ne plaća doprinose na tu naknadu.
2. Od 43. dana nadalje, naknadu isplaćuje HZZO.

 Ovo pravilo važi za "standardna" bolovanja (npr. prehlada, gripa, ozljeda). Za ozbiljnije bolesti postoji lista koja skraćuje razdoblje plaćanja od strane poslodavca na 15 dana.

 Također, prema odredbama Zakona obaveznom zdravstvenom osiguranju naknada plaće za vrijeme bolovanja „određuje se od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano“.

 Nastavno, plaća na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće predstavlja redovitu mjesečnu plaću osiguranika te naknadu plaće isplaćene za vrijeme odsutnosti s rada, „odnosno za vrijeme godišnjeg odmora, plaćenog dopusta i privremene nesposobnosti, koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen“.

U Zakonu se navodi da naknada za bolovanje “ne može biti niža od 70 posto osnovice za naknadu plaće“, osim ako Zakonom nije drugačije utvrđeno, s time da „kao mjesečni iznos za puno radno vrijeme ne može biti niža od 25 posto proračunske osnovice“.

A. S.