Višesatna čekanja, velik broj pacijenata i pitanje nedostatka liječnika prizori su koje je Toni Eterović opisao nakon što je kao pratnja ocu proveo pet sati na hitnom prijemu KBC-a Split. Svoje iskustvo, razgovore s pacijentima i osobljem te situacije kojima je svjedočio opisao je u tekstu izvorno objavljenom na portalu Imperij.com, koji u nastavku prenosimo u cijelosti.

Pet sati na hitnoj: Kaos, nema osoblja, fali liječnika, hoće li i hitna biti privatna?

Ovo je moje svjedočenje s hitnog prijema KBC-a Split. Bio sam tamo kao pratnja ocu. Razgovarao sam s pacijentima, pratnjom i osobljem. Gledao sam što se događa od jutra do poslijepodneva. I nakon nekoliko sati ljudi više nisu šutjeli. Počeli su pucati. Prvi sam pukao kada sam vidio da nema niti jednog liječnika.

KBC Split transparentno ima 4500 djelatnika, gdje su pogodite ??? Subota. Hitni prijem. 10.30 sati. Nakuplja se do stotinu ljudi. Od deset ipo ujutro do 15.30 sati gledao sam ljude kako čekaju i gomilaju se. Pet sati.

„Gdje su liječnici?“ „Koliko još moramo čekati?“ „Tko nas uopće pregledava?“ „Zašto ovdje nema više liječnika?“

To nisu bila moja pitanja. To su govorili ljudi koji su čekali. Sastavljao sam njihove izjave dok nisam i ja pukao na živce.

Žena govori da je steže oko srca

Preda mnom žena govori da je steže oko srca. Sumnja na infarkt. Čeka. Ljudi oko nje gledaju. I nitko ne zna što će biti. U tom trenutku više nije riječ samo o medicinskom pitanju.

To je pitanje organizacije. Jer čovjek koji kaže da ga steže oko srca ne smije postati samo još jedan broj u čekaonici.

Mladić se guši

Bio je ondje i mladić koji se borio s problemom na jednjaku. Guši se, pokušava povratiti i izbacuje dušu. Liječnika nema pred njim. Čeka. Ljudi gledaju.

I tada čovjek počinje shvaćati koliko je strašno kada hitna pomoć postoji kao institucija, ali pacijent satima ne vidi liječnika.

A onda se pojavljuje pitanje svih pitanja

Gdje su liječnici?

Jedini liječnik kojeg sam tog jutra posebno vidio kako aktivno radi bio je specijalist neurologije. Dočekao je troje različitih pacijenata s moždanim udarom odmah.

Taj liječnik djelovao je kao čovjek koji zna da nema vremena.

I upravo zato postavljam pitanje: Zašto takvih ljudi nema više tamo gdje su najpotrebniji?

Tri muškarca s policijom

U tri faze dovode i tri muškarca u lisicama. Tri policajca na jednu osobu i hitna pomoć. Odmah prema dežurnoj psihijatrijskoj službi.

Sve se događa na istom prostoru. Moždani udari, sumnje na srčane probleme, aritmije, vrtoglavice, bolovi glave, gušenje, psihijatrijski slučajevi.

Stariji ljudi. Obitelji. Djeca. Pratnja. Trauma. Bol. Strah.

I sve to treba organizirati.

Smrad koji je paralizirao čekaonicu

A onda se dogodilo nešto što je teško opisati. U centru čekaonice pojavio se strašan smrad. Ne neugodan miris nego strašan smrad koji se ne može mjeriti niti sa lešinama. Ljudi su govorili da nikada nisu osjetili ništa slično.

Kisel, grozan, dodatno je izazivao je mučninu i osjećaj gušenja. Poslao sam email na 50 adresa bolnice i hitne sa lica mjesta na hitnoj. U jednom trenutku mislili smo da je riječ o zarazi.

Ljudi su počeli govoriti o šugi. Nismo znali što se događa. Kasnije smo shvatili da je izvor mirisa bila jedna teško bolesna osoba koja je također čekala prijem. Sa nje je kapala mokraća i krv. Shvatio sam no nitko od osoblja koje je također znalo nije se udostojilo samo ukloniti problem. Žena je u kolicima polusvjesna.

Ta je pacijentica oko dva sata bila u neposrednoj blizini drugih ljudi. Kako sustav štiti ostale pacijente kada teško bolesna osoba ima stanje koje fizički onemogućava boravak u zajedničkoj čekaonici?

„Ako vam smrdi, izađite“

Kada sam digao glas zbog toga, odgovor je bio: „Ako vam smrdi, izađite van.“ Izašla je većina i pogledao sam vani za čudo skoro 100 ljudi a nas samo troje unutra čeka. Mojeg su primili ali to nije bio razlog za zadovoljstvo, gledao sam ljude koji čekaju i čekaju tromost, sporost i neorganizaciju. Ako je problem u čekaonici hitnog prijema, trebaju li bolesni ljudi izaći na ulicu? To je odgovor koji me posebno pogodio. Jer nisam tamo bio sam. Bio sam pratnja ocu.Tamo je bilo oko stotinu ljudi.

Ljudi koji su došli po pomoć. Ljudi koji nisu mogli birati gdje će čekati i njihova pratnja koja je doznala da ih je hitna pomoć dovela na prijem.

Pitao sam tko radi

Tražio sam imena liječnika koji rade. Želio sam transparentnost.

Želio sam znati: Tko nas liječi? Tko je odgovoran za smjenu? Koliko liječnika trenutno radi? Koliko ih je specijalista? Koliko sestara? Tko odlučuje o tome tko će biti pregledan?

U jednom trenutku istupila je žena u crveno-plavoj kuti.

Rekla je da je šefica i da već 14 godina radi te pacijenti nekada čekaju obradu i po pet sati jer nema dovoljno osoblja. Ali zdravstvenim osiguranicima mora biti jasno tko je osoba koja mu se obraća u ime ustanove.

Ako je netko šef smjene, neka bude jasno navedeno na akreditaciji: ime, prezime i funkcija. To je transparentnost i zakonitost a ne strah od slikanja.

Nakon nekoliko sati ljudi su se pridružili

Najzanimljivije je bilo ono što se dogodilo poslije. U početku sam ja bio onaj koji se buni. Ljudi su me gledali i šutili. Neki su mislili da pretjerujem. A onda je vrijeme prolazilo i svi osobno počinju biti “ja” pa traže sve one koji su nestali sa hodnika, i zaključali se. I ljudi su počeli govoriti isto.

„Gdje su doktori?“, „Jesu li u privatnicima”, „Koliko još čekamo?“, „Zašto nema liječnika?“

To više nije bila moja pobuna. To je postao glas čekaonice.

Sestre nisu problem

Ako hitni prijam većinom nose sestre, a liječnika nema dovoljno na mjestu na kojem se nalazi ogroman broj pacijenata, onda se odgovornost ne može prebaciti na sestre.

Sestra nije liječnik. Sestra ne može istodobno biti trijaža, informacija, administracija, psiholog, pratnja i liječnik.

Ako ih sustav stavlja u takvu situaciju, onda sustav mora odgovoriti.

KBC Split ima oko 4500 zaposlenih – ali pacijent vidi ono što je pred njim

KBC Split je ogroman sustav.

Službeni podaci ustanove govore o stotinama liječnika i tisućama zaposlenih.

Od ukupno 949 zaposlenih liječnika, 649 su specijalisti, dok su preostalih 300 specijalizanti. Trenutačno je zaposleno 1.726 medicinskih sestara, tehničara i primalja. U sklopu Klinike za kirurgiju te ostalih kirurških odjela (poput dječje kirurgije, neurokirurgije, maksilofacijalne i plastične kirurgije) radi oko 70 do 80 specijalista kirurga i subspecijalista, koji pokrivaju rad u više od 20 operacijskih dvorana.

Na hitnoj se ne vidi ništa od ovoga.

Sve ovo nabrojeno službeno ne može se pronaći i izgleda kao da su brojke lažne ili su svi na bolovanju ili u privatnicima? Sve brojke izgledaju uvećane i lažne kada ste na terenu i zamolite četri terenca da traže i broje.

Ne može se čovjeku koji plaća zdravstvo reći da šuti

Građanin ne dolazi na hitnu iz hira. Dolazi jer se boji. Dolazi jer ga boli.

Dolazi jer ne zna što mu se događa. Dolazi jer je njegov otac bolestan. Njegova majka. Njegova supruga. Njegovo dijete.

I tada nema pravo biti ponižen zato što pita: „Koliko još?“

Nema pravo biti ušutkan zato što pita: „Tko je liječnik?“

Nema pravo biti ismijan zato što pita: „Zašto nema doktora?“

Najveći problem nije samo čekanje

Najveći problem je gubitak osjećaja sigurnosti.

Pacijent više ne zna tko ga prati. Pratnja više ne zna kome da se obrati. Ljudi gledaju druge pacijente i pitaju se tko je sljedeći. Trauma ne nastaje samo od bolesti. Trauma nastaje i od čekanja, neizvjesnosti i gledanja tuđe patnje.

To sam gledao svojim očima.

Kazneno djelo nesavjesno liječenje pacijenta počinje onog trenutka kada je na hitnom prijemu.

Ali hoću postaviti pitanje sustavu.

Ako se pacijent sa simptomima mogućeg srčanog udara satima nalazi u čekaonici, treba li se dokumentirati koliko je čekao i zašto? Ako se čovjek guši zbog ozbiljnog problema i čeka, treba li provjeriti je li trijaža provedena pravilno?

Ako ljudi čekaju pet ili sedam sati, treba li analizirati organizaciju smjene? Ako se pacijenti vraćaju sljedećeg dana jer prvi put nisu došli do liječnika, treba li to analizirati? Neki se nisu vratili i imamo takve strašne priče.

To nije napad na zdravstvo.

To je zaštita zdravstva.

A država mora odgovoriti na pitanje plaća

Medicinski radnici ne mogu biti nisko plaćeni. Stalno se sluša da viša primanja imaju profesori u školstvu od medicinskih sestri i liječnika. To je strašno i na tome ćemo poraditi.

Ne mogu biti iscrpljeni. Ne mogu raditi u sustavu koji ih tjera prema privatnom sektoru ili inozemstvu. Jer kada javna bolnica izgubi liječnike, ne gubi samo zaposlenike.

Gubi kapacitet da spašava ljude.

Ali istodobno živimo u državi u kojoj milijuni ljudi ovise o javnom zdravstvu. Umirovljenik s nekoliko stotina eura ne može svaki problem rješavati privatno. Radnik koji jedva plaća stan ne može svaki pregled platiti privatno. Obitelj s djecom ne može kupiti alternativni zdravstveni sustav. Zato je javna bolnica pitanje nacionalne sigurnosti.

Tko je zapravo tih 4.500 ljudi?

To je pitanje koje sam postavio i sebi.

Ako KBC ima tisuće zaposlenih, gdje su oni kada se u jednoj subotnjoj smjeni na hitnom prijamu pojavi stotinu ljudi?

Naravno, ne mogu svi biti na hitnom prijamu. Ali zato želim vidjeti organizaciju.

Želim vidjeti brojke. Želim vidjeti rasporede. Želim vidjeti kapacitete. Želim vidjeti koliko liječnika stvarno radi kada sustav prima najveći broj pacijenata.

Želim vidjeti što mi plaćamo i postoje li te osobe?

Transparentnost je obrana pacijenta.

Ono što sam vidio ne želim više gledati

Ne želim ponovno gledati ženu koja govori da je steže srce i čeka. Ne želim gledati mladog čovjeka koji se guši i čeka.

Ne želim gledati ljude koji satima ne znaju što se događa. Ne želim gledati medicinske sestre koje pokušavaju držati cijeli sustav na leđima.

Ne želim da liječnik mora birati između tri hitna slučaja zato što ih nema dovoljno.

I ne želim da se pratnji kaže: „Ako vam smrdi, izađite.“

Mi nismo neprijatelji bolnice. Mi smo ljudi zbog kojih bolnica postoji. I liječnici postoje zbog ljudi.

Zato želim samo jedno da država, Ministarstvo zdravstva i KBC Split javno pokažu kako izgleda jedna stvarna smjena hitnog prijama – koliko ljudi radi, koliko pacijenata čeka i koliko vremena prođe do liječnika.

Jer kada čovjek dođe na hitnu, ne traži privilegiju.

Traži pomoć. A pomoć mora imati ime, prezime, odgovornost i vrijeme.

I mora doći na vrijeme.