dezinformacije

Prije nego podijelite objavu o zdravlju, zapitajte se ove tri stvari

| Autor: A. Srzić
Foto: Magnific

Foto: Magnific

Nude novo i neočekivano rješenje, bude strah ili nadu i gotovo uvijek imaju krivca. Zdravstvene dezinformacije imaju sve što čini zanimljivu vijest, pa se na društvenim mrežama šire brže i dalje od provjerenih informacija, upozorava dr. sc. Danira Matijaca iz Ureda za provjeru točnosti informacija o zdravlju Medicinskog fakulteta u Splitu i članica Hrvatskog Cochranea.

Teorija novinarstva, navodi naša sugovornica, odavno je uočila što vijest čini zanimljivom: novost, iznenađenje, emocija, sukob te jasno imenovan junak ili krivac. Ističe da zdravstvene dezinformacije imaju sve to, a nude i novo neočekivano rješenje bude strah ili nadu i gotovo uvijek imaju krivca.   

"U zdravstvenim dezinformacijama krivac je najčešće „sustav”, liječnici ili farmaceutska industrija koja navodno skriva istinu", objašnjava dr. Matijaca..

Onkologinja upozorava na četiri opasne zablude o raku: “Zbog njih neki pacijenti odbijaju liječenje”

Sustavni pregledi pokazuju da je takvih sadržaja na društvenim mrežama mnogo, osobito o cijepljenju, prehrani, lijekovima i bolestima poput raka.

„To nije slučajno. Velika analiza objava na Twitteru pokazala je da se lažne vijesti šire dalje, brže i šire od istinitih, ponajviše zato što su novije i izazivaju jake emocije poput iznenađenja i gađenja”, kaže Matijaca.

Svaka moralno i emocionalno obojena riječ u objavi, dodaje, povećava vjerojatnost da će je ljudi podijeliti. Priča k tome ima posebnu moć: što smo više uvučeni u nju, to manje kritički propitujemo njezine tvrdnje.

Znanost, s druge strane, počiva na načelu vjerojatnosti. Znanstvene tvrdnje privremene su i otvorene opovrgavanju. Najbolji primjer takvog pristupa je Cochrane.

Što je Cochrane i kako se ocjenjuju dokazi

Cochrane je međunarodna mreža istraživača, zdravstvenih djelatnika, bolesnika i njihovih skrbnika, osnovana 1993. Izrađuje sustavne preglede: prema strogoj i unaprijed objavljenoj metodologiji pronalazi, ocjenjuje i objedinjuje sva relevantna istraživanja o određenom zdravstvenom pitanju. Tako zaključak počiva na cjelokupnom znanju, a ne na pojedinačnoj studiji. Preglede ne financira farmaceutska industrija, a sažeci napisani razumljivim jezikom dostupni su svima. Zahvaljujući Hrvatskom Cochraneu sa sjedištem na Medicinskom fakultetu u Splitu, dostupni su i na hrvatskom. 

Uz svaki zaključak Cochrane i drugi relevantni stručni izvori navode koliko su dokazi pouzdani, od visoke do vrlo niske razine. Za to se koristi sustav GRADE, međunarodno prihvaćen pristup kojim se ocjenjuje s kolikom pouzdanošću možemo tvrditi da je neki lijek, postupak ili dijagnostička pretraga koristan ili ne. Osim Cochranea, primjenjuju ga Europska komisija, Svjetska zdravstvena organizacija i više od stotinu stručnih društava diljem svijeta. Ta procjena temelj je za izradu preporuka, odnosno za odluke u svakodnevnoj kliničkoj praksi.

Toksini, kandida i „skrivena istina”

Matijaca ističe da se na mrežama iznova ponavljaju isti obrasci, bez obzira na to radi li se o suplementima, „čišćenju” organizma ili čudotvornim tvarima.

Prvo se nudi jedan uzrok za gotovo sve bolesti: „toksini”, upala, paraziti ili kandida. Zatim slijedi rješenje za desetke nepovezanih stanja, od umora i probavnih tegoba do kroničnih bolesti. Popularne „detoks” dijete i pripravci dobar su primjer.

„Nema uvjerljivih dokaza da uklanjaju bilo kakve toksine iz tijela, a često se i ne navodi o kojim bi toksinima trebalo biti riječ”, kaže Matijaca.

Danira Matijaca                                                                        Foto: Dalibor GabelaDr.sc. Danira Matijaca                                                                                                                  Foto: Dalibor Gabela

Nadalje, ističe se uvjerenje da je prirodno ujedno i bezopasno. Psihološka istraživanja pokazuju da ljudi prirodnim proizvodima pripisuju veću sigurnost i djelotvornost čak i kad za to nema osnove. Stvarnost je drugačija: procjenjuje se da samo u Sjedinjenim Američkim Državama dodaci prehrani godišnje uzrokuju oko 23.000 posjeta hitnoj službi, navodi Matijaca.

Česte su i objave o navodnom skrivanju istine, o tome kako liječnici i farmaceutska industrija namjerno prešućuju jednostavno i jeftino rješenje. Ponekad se, kaže, studije na stanicama ili miševima prikazuju kao dokaz za ljude, iako se tek oko trećine čak i najcitiranijih istraživanja na životinjama potvrdi u kliničkim ispitivanjima na ljudima. Tu su i svjedočanstva umjesto podataka: fotografije „prije i poslije” i osobne priče, bez ikakve usporedne skupine. Gotovo uvijek tu je i poveznica na kupnju.

"Ti obrasci nisu bezazleni. Analiza najčešće dijeljenih članaka o raku na društvenim mrežama pokazala je da otprilike trećina sadrži netočne informacije, većinom potencijalno štetne, i da upravo takvi članci privlače više reakcija od točnih. Zajedničko im je da nude sigurnost tamo gdje je znanost poštena i govori o vjerojatnosti”, ističe Matijaca.

Zašto nepoznatoj osobi vjerujemo više nego liječniku?

Svjedočanstvo nepoznate osobe ili preporuka poznate osobe često zvuče uvjerljivije od mišljenja liječnika.

„Zato što smo stvoreni za priče, a ne za statistiku. Osoba s licem i imenom djeluje stvarno, a izraz ‚u trećine ispitanika‘ djeluje apstraktno”, objašnjava Matijaca.

No uvjerljivost nije isto što i istinitost. Njemački filozof Jürgen Habermas pokazao je da zdrava javna komunikacija počiva na valjanim argumentima, a valjan argument počiva na provjerljivoj činjenici. Istraživanja pokazuju, navodi naša sugovornica, da što se više oslanjamo na emocije, a manje na promišljanje, to lakše povjerujemo lažnim vijestima. Emocije tako najčešće zasjene razumno rasuđivanje, pa nam stavove češće oblikuju dojmovi oblikovani emocijama nego argumenti koji se mogu provjeriti, obrazložiti i podvrgnuti kritici.

„Kad se zdravstvene odluke donose na temelju popularnosti, a ne argumenata, šteta je višestruka: pojedinac odgađa djelotvorno liječenje, gubi novac i zdravlje, a društvo gubi povjerenje u znanost i stručnjake te sposobnost da zajednički rasuđuje”, upozorava stručnjakinja.

Infografika: Claude.aiInfografika: Claude.ai

Tri pitanja prije nego što pritisnete „podijeli”

Matijaca savjetuje i koja bi tri pitanja trebali postaviti sebi prije nego pritisnemo gumb podijeli na društvenim mrežama.

1. Tko to tvrdi i što dobiva od toga?

Provjerite tko stoji iza objave i ima li financijski ili neki drugi interes. Prodaje li proizvod, tečaj, knjigu ili „program”? Je li riječ o stručnjaku iz tog područja ili o osobi čija je stručnost u nečem posve drugom? Sukob interesa ne znači automatski da je tvrdnja netočna, ali je razlog za dodatni oprez. To vrijedi i za znanost: Cochrane pregled pokazao je da istraživanja koja financiraju proizvođači lijekova i medicinskih proizvoda češće izvještavaju o povoljnim rezultatima i zaključcima od onih s drugim izvorima financiranja. Dobro je zato izaći iz same objave i potražiti tko je autor i što o njemu pišu drugi izvori.

2. Na čemu se tvrdnja temelji?

Na nečijem osobnom iskustvu, na jednom istraživanju ili na više istraživanja provedenih na ljudima? Nisu svi dokazi jednako vrijedni. Na dnu ljestvice pouzdanosti su mišljenja i pojedinačni slučajevi. Slijede opservacijska istraživanja, u kojima se ljude samo prati, pa randomizirani kontrolirani pokusi, u kojima se sudionike nasumično raspoređuje u skupine. Najpouzdaniji su sustavni pregledi, koji objedinjuju sva relevantna istraživanja i kritički procjenjuju njihovu kvalitetu. Ako se tvrdnja oslanja na „studiju” koju nitko ne navodi, na istraživanje na stanicama ili životinjama ili na svjedočanstva zadovoljnih korisnika, to još nije dokaz da nešto djeluje kod ljudi.

„Upravo za to pitanje preporučujem Cochrane: ako želite znati djeluje li neki pripravak, sažeci Cochrane sustavnih pregleda, dostupni i na hrvatskom jeziku, dobro su mjesto za početak”, savjetuje Matijaca.

3. Zvuči li predobro da bi bilo istinito i tjera li me da reagiram odmah?

Obećanja brzog, potpunog i bezbolnog izlječenja, osobito „bez nuspojava”, rijetko su istinita. Jednako je sumnjiv osjećaj hitnosti: „podijeli prije nego što obrišu”, „ponuda vrijedi samo danas”. Jaka emocija, bilo strah, ljutnja ili nada, znak je da treba usporiti. Istraživanja pokazuju da već i kratko podsjećanje na pitanje je li nešto točno znatno smanjuje dijeljenje lažnih vijesti.

„Ponekad je dovoljno zastati i zapitati se prije nego što pritisnemo ‚podijeli‘”, kaže Matijaca.

Mladi: vješti s aplikacijama, ne i s informacijama

A jesu li mladi otporniji na lažne vjesti na internetu od starijih? „Opasno je pretpostaviti da su mladi otporni samo zato što su odrasli uz mreže. Vješto se koristiti aplikacijom nije isto što i znati procijeniti informaciju”, upozorava Matijaca.

Istraživanja Sveučilišta Stanford pokazala su da učenici i studenti teško razlikuju oglas od vijesti i rijetko provjeravaju tko stoji iza objave. Tome danas treba dodati umjetnu inteligenciju, koja uvjerljivo proizvodi tekst, sliku i glas, ali ne jamči istinitost.

Foto: MagnificFoto: Magnific

Zato je, smatra Matijaca, nužno informacijsku pismenost i pismenost za umjetnu inteligenciju ozbiljno i sustavno ugraditi u školske kurikulume, i to ne kao izborni dodatak, nego kao temeljnu kompetenciju.

„Naši kurikulumi mijenjaju se presporo. Tromi su, ne prate promjene i ne odgovaraju specifičnim potrebama današnjih generacija koje informacije pretežito primaju kroz kratke videozapise, algoritme i razgovore s umjetnom inteligencijom”, kaže.

Potreban je, ističe, novi tip obrazovanja, koji neće samo prenositi znanje, nego i odgajati za vrijednosti istinoljubivosti i traganje za istinom: naviku provjere, poštovanje prema dokazu i hrabrost da promijenimo mišljenje kad nas bolji argument uvjeri. "Bez toga nema razvoja", naglašava Matijaca. Informacija i sposobnost njezina vrednovanja danas su ključ razvoja pojedinca i društva u cjelini.

Nove tehnologije pritom nisu nužno neprijatelji. Mogu postati izvrsni saveznici u osmišljavanju novih programa edukacije koji se prilagođavaju potrebama i sklonostima pojedinog učenika. Stručnjacima koji izrađuju kurikulume AI alati mogu olakšati pronalaženje ideja za nove modele učenja jer počivaju na golemoj količini znanstvenih i stručnih spoznaja.

„U doba hiperprodukcije informacija ključni bi cilj sustavne edukacije trebao biti upravo osmišljavanje programa i vježbi kritičkog mišljenja i vrednovanja informacija, i to od prvog razreda osnovne škole”, zaključuje Matijaca.

*Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

*Tekst nije zamjena za medicinski savjet. Ako osjećate bilo kakve tegobe, potražite pomoć liječnika.


Podijeli: Facebook Twiter