Povodom Međunarodnog dana bijelog štapa koji obilježavamo svake godine 15. listopada, razgovarali smo s Nikolinom Kušterbajn, univ.mag.rehab.educ. iz Hrvatskog saveza slijepih te s Valentinom Markovinović, predsjednicom Organizacije slijepih Virovitičko-podravske županije.

S našim smo sugovornicama razgovarali o izazovima s kojima se susreću slijepe i slabovidne osobe, kakva je dostupnost javnih prostora i pomagala koja su im potrebna za lakše snalaženje u svakodnevnom životu te o tome koliko je važna edukacija ostalih o ovoj temi.

Slijepe i slabovidne osobe članovi su društva o kojima je potrebno uvijek iznova govoriti kako bi se podigla svjesnost o problemima i preprekama s kojima se susreću. Svijet u kojem žive nije im u potpunosti prilagođen, već je potrebno mnogo rada i truda kako bi se u njega mogli uspješno uklopiti. Upravo zbog toga, Valentina Markovinović naglašava da Dan bijelog štapa za njih nije samo neki simboličan datum, već se radi o danu na koji glasno progovaraju o svojoj svakodnevici.

„To je prilika da se podsjetimo koliko je važno pravo na ravnopravno sudjelovanje u društvu, ali i da zahvalimo svima koji svojim radom doprinose većoj inkluziji i razumijevanju. Za mnoge naše članove to je dan ponosa, ali i poticaj da zajedno nastavimo graditi pristupačniji svijet“, kaže nam.

Bijeli štap, po kojemu je ovaj dan i dobio ime, osnovno je pomagalo koje slijepim osobama omogućuje samostalno kretanje. Prema riječima Valentine Markovinović, on nažalost nije uvijek lako dostupan, posebno kada se govori o ljudima slabijeg imovinskog stanja.

„Sustav refundacije pomagala postoji, ali je spor i ograničen, a moderna orijentacijska pomagala, poput elektroničkih senzora, pametnih štapova ili aplikacija za navigaciju, najčešće nisu financijski dostupna“, nastavlja predsjednica Markovinović.

Zasigurno, situaciju bi popravila veća podrška i ulaganje države i lokalnih zajednica.

Pravilna edukacija i razumijevanje ključ su poboljšanja situacije

Pravodobna i stručna edukacija izuzetno je važna jer mnogi ljudi žele pomoći, ali ne znaju kako bi to učinili. Valentina Markovinović kaže da se u tim trenutcima katkada dogode i nezgodne situacije, pa ljudi u dobroj namjeri učine stvari koje slijepoj osobi otežaju, umjesto da joj olakšaju život. Javnost bi se trebala educirati o tome koji je pravi način pristupa slijepim i slabovidnim osobama, na koji način je najbolje ponuditi pomoć i komunicirati.

Pravilnom edukacijom smanjila bi se nesigurnost kod slijepih osoba, ali i njihove okoline. „Znati, primjerice, da se slijepu osobu ne vuče bez pitanja, da se verbalno opiše što se događa ili da bijeli štap nije samo „pomagalo“, nego i simbol samostalnosti – to je korak prema stvarnoj inkluziji“, kaže Valentina Markovinović.

Dodala je da bi sve slijepe i slabovidne osobe voljele da ljudi shvate da sljepoća nije kraj aktivnog i samostalnog života te da su osobe koje koriste bijeli štap članovi zajednice koji joj žele doprinositi. Slijepe i slabovidne osobe mogu biti samostalne, zaposlene, visoko obrazovane, imati obitelj i biti roditelji ili se čak baviti sportom. Najljepše što bi društvo moglo učiniti za ove ljude jest to da ih počne gledati kroz ono što mogu, a ne kroz ono što ne vide.

Dan bijelog štapa smatra se pozivom na solidarnost i djelovanje. Ovo je dan na koji slijepe i slabovidne osobe poručuju svijetu da se svaki čovjek, bez obzira na vid, zaslužuje kretati i živjeti samostalno i dostojanstveno.

Nikolina Kušterbajn govorila nam je o projektima koje provode već nekoliko godina kako bi educirali javnost, ali i same osobe s oštećenjem vida. Osim svakodnevnog rada na terenu, Hrvatski savez slijepih i njegove podružnice aktivno sudjeluju u nizu nacionalnih i europskih projekata kojima se potiče pristupačnost, zapošljivost i društvena uključenost osoba s oštećenjem vida. Kroz međunarodnu suradnju s europskim partnerima razvijaju se programi koji prate suvremene potrebe zajednice, s posebnim naglaskom na digitalnu i socijalnu inkluziju.

Istaknula je Erasmus projekt za mlade, usmjeren na poboljšanje pristupačnosti digitalnih sadržaja i povećanje mogućnosti zapošljavanja mladih osoba s oštećenjem vida. Osim toga, provode se i projekti namijenjeni starijim članovima, kojih je više od 60 posto ukupnog članstva. U okviru tih aktivnosti organiziraju se savjetovanja i edukacije te razne rekreativne i društvene radionice koje potiču aktivno sudjelovanje u zajednici.

„Radionica koju posebno ističem jest projekt koji vodim za neformalne njegovatelje osoba s oštećenjem vida, uglavnom starijih osoba. Podučavamo ih o načinima skrbi, boljem razumijevanju funkcioniranja osoba s oštećenjem vida i važnosti njihove samostalnosti. Drugi projekt koji provodimo već treću godinu namijenjen je našim starijim članovima, radionice terapije plesom i pokretom. Kroz njih sudionici razvijaju samopouzdanje i motivaciju, a istovremeno potiču fizičku aktivnost, bolju ravnotežu, koordinaciju i pokretljivost“, pojasnila je Nikolina Kušterbajn.

Najveći izazovi za slijepe i slabovidne osobe

Ljudi s oštećenim vidom svaki se dan susreću s brojim preprekama koje su ljudima koji vide daleke i o njima zapravo nikada ne razmišljaju. Najveći izazovi i dalje su povezani s pristupačnošću fizičkog prostora, ali u današnjem svijetu i onog digitalnog. Također, slijepi i slabovidni ljudi i dalje se susreću s predrasudama i nedostatkom razumijevanja u svakodnevnom životu, ali i na radnim mjestima.

„Iako postoje zakoni i propisi, u praksi se često suočavamo s neprilagođenim nogostupima, nedostatkom taktilnih staza, neoznačenim prijelazima i neadekvatnim signalima na semaforima. Također, digitalne usluge, poput internetskog bankarstva ili stranica javnih institucija, često nisu prilagođene čitačima ekrana“, poručila je predsjednica Organizacije slijepih Virovitičko-podravske županije.

Kada se govori o pomacima na bolje po pitanju pristupačnosti fizičkog prostora i javnog prijevoza, pomaci jesu vidljivi, pogotovo u većim gradovima. Autobusne i željezničke linije zadržale su zvučne najave stanica, a nove javne zgrade grade se prema standardima pristupačnosti za slijepe i slabovidne osobe. Nažalost, manje sredine kaskaju te u njima još uvijek postoje brojne barijere s kojima se slijepi i slabovidni svakodnevno susreću. Ovdje se primjećuje nedostatak taktilnih staza, javni prijevoz ne pruža dovoljno informacija na način na koji bi ih osobe oštećenog vida mogle lako usvojiti, a rampe su često nepravilno postavljene. Napredak postoji, ali još uvijek nije dovoljan.

Na temu pristupačnosti osvrnula se i Nikolina Kušterbajn iz Hrvatskog saveza slijepih:

„Postoje standardi i zakoni koji propisuju određene okvire koje se mora poštivati kako bi se postigla pristupačnost, i to je doneseno u zadnje vrijeme. U našoj zemlji stanje je nešto bolje nego prethodnih godina i radi se na boljoj pristupačnosti, ali još uvijek nije dostigla onu razinu koju bi trebala. Što se tiče budućnosti, iz iskustva vidimo da se stalno nešto napreduje – pojavljuju se nove stvari na tržištu, novi razvoj, posebno tehnologije.“

Unatoč vidljivim pomacima, stvarna jednakost u pristupu prostoru, informacijama i prilikama još je pred izazovima, a upravo ti izazovi traže zajedničko djelovanje cijelog društva.

Podrška institucija i lokalne zajednice

Podrška države i njezinih institucija te lokalnih zajednica nešto je bez čega se teško može napredovati pa je iznimno važno da postanu svjesni problema s kojima se slijepe i slabovidne osobe susreću. Valentina Markovinović i Nikolina Kušterbajn ističu da suradnja postoji, ali uvijek može biti bolja.

„U mnogim sredinama imamo potporu gradova, županija i Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, no financijska sredstva su ograničena i projektna podrška često nije dugoročna. Ono što posebno cijenimo jest kad lokalna zajednica ne nudi samo financijsku pomoć, nego i istinsko partnerstvo – sudjelovanje u planiranju projekata i stvaranju uvjeta za neovisniji život naših članova“, komentira predsjednica Markovinović.

„Kada govorimo o infrastrukturi, tu još treba jako puno raditi jer je vrlo mali postotak državnih institucija, a kamoli privatnih, prilagođen osobama s oštećenjem vida,“, rekla je Nikolina Kušterbajn.

Kad vidimo srcem, postajemo bolje društvo

Posljednjih nekoliko godina Hrvatski savez slijepih provodi kampanju „Ako ne vidimo, nismo nevidljivi“, kojom nastoje podići svijest o ravnopravnosti osoba s oštećenjem vida. Kroz tu poruku žele naglasiti da sljepoća ne umanjuje vrijednost pojedinca, već da svaka osoba, bez obzira na vid, ima pravo biti prepoznata, poštovana i uključena u sve aspekte društvenog života.

Poruke poput ove podsjećaju koliko je važno gledati dalje od fizičkih ograničenja i usmjeriti se na stvaranje okruženja u kojem svi imaju jednake mogućnosti. Pristupačnost nije povlastica, nego temeljno ljudsko pravo. Tek kada društvo uistinu razumije i prihvati tu činjenicu, možemo reći da vidimo – ne očima, nego srcem, a to je glavna poruka naših sugovornica.