Freepik
Amos Esty, urednik uglednog časopisa Harvard Medicine, u svojoj novoj analizi donosi zabrinjavajuće podatke o dramatičnom padu povjerenja u zdravstveni sustav i znanstvenu zajednicu u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) tijekom posljednjih pet godina. Ono što je počelo kao snažna podrška medicinskoj struci na početku pandemije, do 2025. godine pretvorilo se u duboku krizu institucija.
Kako piše Esty, u travnju 2020., tek nekoliko mjeseci nakon pojave prvih slučajeva virusa COVID-19, istraživačka skupina tada naziva COVID States Project provela je anketu koja je pokazala da čak 70 posto Amerikanaca ima veliko povjerenje u liječnike i bolnice. Paradoksalno, kako je pandemija odmicala, a cjepiva postajala dostupna i učinkovita, to je povjerenje počelo nezaustavljivo kopnjeti.
Bruxelles predstavio strategiju za jačanje biotehnologije i borbu protiv kardiovaskularnih bolesti
Prema najnovijim podacima projekta koji sada nosi naziv Civic Health and Institutions Project (CHIP50), u travnju 2025. godine povjerenje u bolnice i liječnike srozalo se na jedva iznad 40 posto. Još je drastičniji pad zabilježen u odnosu prema znanstvenicima i istraživačima – s 58 posto na početku pandemije, povjerenje je palo na samo 36 posto.
Dr. Roy Perlis, jedan od glavnih istraživača na projektu i profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Harvard, u razgovoru za Harvard Medicine ističe kako nije riječ samo o krizi znanosti, već o široj krizi povjerenja u institucije. Ipak, pad vjere u medicinu posebno je bolan.
„Postojao je usklađen napor da se ljude navede da ne vjeruju znanosti i medicini. To je potkopalo spremnost ljudi da prihvate preporuke javnog zdravstva, a s posljedicama toga živjet ćemo još mnogo godina“, upozorava Perlis.
Freepik
Esty u svom tekstu naglašava kako je pandemija poslužila kao katalizator već postojećih sumnji, ali je donijela i novi, opasan fenomen – politizaciju medicine. Pitanja poput nošenja maski ili cijepljenja prestala su biti zdravstvena i postala su test političke pripadnosti. Podaci jasno pokazuju rastući jaz: dok je povjerenje opadalo u svim skupinama, razlika između demokrata i republikanaca postala je drastična.
No, Perlis priznaje i pogreške same struke. Znanstvena zajednica, u želji da umiri javnost, često je iznosila previše definitivne tvrdnje koje su se kasnije, u skladu s prirodom znanstvenog procesa i novim spoznajama, morale mijenjati. Za mnoge građane, to je bio prvi susret s "nerednim" procesom znanstvenog otkrivanja, što je stvorilo dojam nesigurnosti.
Ipak, analiza Amosa Estyja otkriva i jedan neočekivan, gotovo paradoksalan podatak. Unatoč povijesno niskom povjerenju u liječnike i institucije, Amerikanci i dalje masovno podržavaju ulaganje u medicinska istraživanja.
Ankete CHIP50 pokazuju da, kada se građane pita o rezanju proračuna za znanost ili otpuštanju stručnjaka, većina to snažno ne odobrava. Čak i u konzervativnim, "crvenim" državama, postoji snažan konsenzus da država treba financirati medicinski napredak.
„Ljudi možda ne vole liječnike kao instituciju, jer ih vide kao dio sustava vođenog profitom i osiguravajućim kućama, ali vole svog liječnika i žele bolje lijekove za svoje obitelji“, objašnjava Perlis. To sugerira da javnost nije odustala od ideje napretka, već je izgubila vjeru u ljude i sustave koji taj napredak isporučuju.
Zaključno, tekst u Harvard Medicineu ne nudi jednostavna rješenja. Dr. Perlis, govoreći iz perspektive psihijatra, naglašava da puko ispravljanje dezinformacija ("fact-checking") nije dovoljno.
„Ne možete nekoga samo nagovoriti da odustane od svojih uvjerenja. Moramo razumjeti zašto se ljudi vežu za određene ideje“, zaključuje Perlis.
Budućnost odnosa javnosti i medicine ovisit će o sposobnosti sustava da prizna vlastite pogreške, transparentnije komunicira neizvjesnost znanstvenog procesa i ponovno izgradi odnos koji nije opterećen sumnjom u skrivene motive profita. Do tada, ostaje nam paradoks društva koje želi više znanosti, ali sve manje vjeruje znanstvenicima.