Novi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine objavljen je u Narodnim novinama, a njime se detaljnije uređuje kako se organiziraju specijalizacije, koje uvjete moraju ispuniti zdravstvene ustanove i mentori te na koji se način prati napredovanje specijalizanata i polažu ispiti. Pravilnik donosi stroža pravila za ustanove koje provode specijalizacije, jasnije definira odgovornosti mentora i uvodi dodatne mehanizme praćenja kvalitete.

Pola usavršavanja ovlaštenim ustanovama

Najmanje polovica programa specijalizacije morat će se provoditi u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi koja, uz odgovarajući prostor i medicinsko-tehničku opremu, mora imati dovoljan broj specijalista, organiziranu sveučilišnu nastavu i znanstveni rad, sustav upravljanja kvalitetom te osigurane uvjete za rad i edukaciju specijalizanata. Za dio programa koji se provodi u drugim ustanovama ili privatnim praksama također su propisani minimalni kadrovski i organizacijski uvjeti.

Liječnici koji rade u selima i na otocima dobivaju prednost pri specijalizaciji

Radi praćenja kvalitete, ovlaštene ustanove bit će obvezne jednom godišnje provoditi anonimne ankete među specijalizantima, izraditi izvješće o uspješnosti provedbe programa te ga do 15. siječnja objaviti na svojim mrežnim stranicama. Anketama će se, među ostalim, ocjenjivati kvaliteta mentorstva, mogućnosti stručnog usavršavanja, radni uvjeti, organizacija rada i profesionalna potpora specijalizantima.

Pravilnik detaljnije uređuje i sustav mentorstva. Za svaku granu specijalizacije ravnatelj ustanove predlaže jednog glavnog mentora koji koordinira provedbu programa, određuje mentore i komentore, prati napredovanje specijalizanata te odgovara za pravilnu provedbu usavršavanja i vjerodostojnost dokumentacije.

Napredovanje se prati kroz knjižicu specijalističkog usavršavanja                         Foto: Magnific

Glavni mentor mora imati najmanje deset godina specijalističkog staža ili odgovarajuće znanstveno-nastavno zvanje, dok mentor mora imati najmanje pet godina iskustva i završenu izobrazbu za mentore. Jedan mentor u pravilu može voditi najviše tri specijalizanta (iznimno pet ako nema dovoljno mentora) i obvezan je sa svakim provesti barem tri sata rada tjedno.

Poseban je naglasak stavljen na obrazovanje temeljeno na kompetencijama. Napredovanje se prati kroz knjižicu specijalističkog usavršavanja, dnevnik rada, neposredno praćenje praktičnih vještina i rasprave o kliničkim slučajevima, a specijalizanti će svake godine morati ostvariti najmanje 20 posto kompetencija treće ili četvrte razine. (Treća razina znači da specijalizant zahvat izvodi pod udaljenim nadzorom, a četvrta da ga izvodi samostalno.)

Ako kompetencije ne steknu u predviđenom roku, dio se specijalizacije može produljiti, ali ukupno najviše za šest mjeseci. Mijenja se i način provjere znanja: nakon završetka zajedničkog internističkog ili kirurškog dijela (početnog, zajedničkog dijela više srodnih specijalizacija) uvodi se obvezni pisani ispit koji će se istodobno održavati na svim medicinskim fakultetima svakih šest mjeseci.

Završni specijalistički ispit sastojat će se od pisanog i usmenog dijela. Pisani dio sadržavat će najmanje 70 pitanja s višestrukim odgovorima, a za prolaz će biti potrebno najmanje 60 posto točnih odgovora. Kandidat koji ni nakon četiri pokušaja ne položi ispit gubi pravo na daljnje specijalističko usavršavanje u toj grani medicine.

Jača se i uloga Nacionalnog povjerenstva za specijalističko usavršavanje, koje će nadzirati trajanje i sadržaj specijalizacija, kontrolirati njihovu kvalitetu, planirati stručne posjete ustanovama te predlagati ministru mjere ako utvrdi nedostatke. Povjerenstvo će donositi i pravila za provjeru kvalitete usavršavanja i sudjelovati u određivanju standarda za ustanove ovlaštene za provođenje specijalizacija.