Foto: Sisačko-moslovačka županija
Zamislite strah roditelja čije dijete gori od temperature, a vrata ambulante su zaključana. To više nije scenarij katastrofe, već hrvatska realnost. Prema procjenama, čak 50.000 djece u Hrvatskoj trenutno nema izabranog pedijatra. Sustav se urušava, a "krpaju" ga umirovljenici i entuzijasti na rubu burnouta.
Novi predsjednik Hrvatskog pedijatrijskog društva, dr. Joško Markić, nedavno je u razgovoru za Nacional uputio dramatičan apel: "Nalazimo se pred slomom. U ovom trenutku nedostaje 31 posto pedijatara, a taj broj raste. Ako se nešto hitno ne promijeni, mlade obitelji neće ostati živjeti tamo gdje nemaju tko liječiti djecu."
U Hrvatskoj 50 tisuća djece nema pedijatra, a ordinacije opstaju zahvaljujući umirovljenicima
Markić je kao najkritičnije točke u zemlji označio četiri županije u kojima nedostaje 50 posto ili više kadra: Sisačko-moslavačku, Varaždinsku, Međimursku i Krapinsko-zagorsku.
Tragom te informacije, poslali smo upite nadležnima u tim županijama: što čine kako bi spriječili katastrofu? Dok su nam iz tri županije stigli odgovori, jedna je odlučila – šutjeti.
Prvo su nam odgovorili iz Sisačko-moslavačka županije. Ističu pozitivne primjere iz Siska, Kutine i Novske. Lokalne vlasti, pritisnute nedostatkom kadra, ušle su u svojevrsnu "tržišnu utakmicu" za privlačenje specijalista konkretnim financijskim injekcijama.
Novska je tako ponudila stambeno zbrinjavanje i mjesečni bonus od čak 2.000 eura uz obvezu rada od dvije godine. Zahvaljujući poticajima uspjeli su zaposliti pedijatricu na puno radno vrijeme. Sličan recept primijenila je i Kutina koja je novoj pedijatrici, zaposlenoj u prosincu, osigurala novouređen, opremljen i namješten stan te mjesečnu novčanu stimulaciju na plaću od 1.500 eura. Grad Sisak se također budi – najavljuju da će od 1. siječnja 2026. isplaćivati 1.000 eura poticaja.
Pretjeran unos šećera u djetinjstvu povećava rizik od kroničnih bolesti
Ovo su dobre vijesti za pacijente u Novskoj i Kutini. Dr. Markić je upozorio da bi optimalno bilo da pedijatar u svojoj skrbi ima do najviše 950 predškolske djece. "U Sisačko-moslavačkoj županiji pedijatri skrbe i za više od 2.000 djece. To značajno otežava rad liječnika, dovodi do njihova sagorijevanja, ali i do niže kvalitete komunikacije s roditeljima," istaknuo je Markić, potvrđujući da je stimulacija od strane lokalne samouprave postala ključna demografska mjera.
Dom zdravlja Sisačko-moslovačke županije u Sisku Foto: Sisačko-moslovačka županija
Dok Sisačko-moslavačka županija problem rješava financijskim poticajima, iz Međimurske županije stiže potpuno drugačiji ton. Iz tamošnjeg Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb tvrde da podaci izneseni u javnosti o manjku liječnika – "nisu točni".
"Kod nas je situacija već dulje vrijeme stabilna," poručuju iz županije. No, u nastavku svog odgovora zapravo potvrđuju statistiku na koju upozorava HPD. Priznaju, naime, da je Mrežom javne zdravstvene službe predviđeno 10 pedijatrijskih timova, a ugovoreno ih je samo – pet. To je točno 50 posto, brojka koju je dr. Markić i naveo kao alarmantnu.
"Za našu Županiju, Mrežom je predviđeno ukupno 10 timova zdravstvene zaštite predškolske djece... No, ugovoreno je ukupno 5 timova i to samo na području grada Čakovca, što u našim uvjetima niz godina zadovoljava potrebe. U ostalim navedenim gradovima i općinama nikada nije ni bilo ugovorenih pedijatara," poručili su nam iz Međimurske županije.
Hrvatska se i dalje muči s nedostatkom liječnika, evo koliko stranaca krpa rupe
Iako tvrde da je stanje stabilno, priznaju da jednu pedijatricu na porodiljnom mijenjaju dvije umirovljene specijalistice. Druga pedijatrica koja radi u čakovečkom Domu zdravlja sprema se otvoriti privatnu praksu, pa spas vide u specijalizanticama koje bi trebale završiti školovanje za dvije do tri godine, te u obiteljskoj medicini.
Upravo tu tezu dr. Markić smatra problematičnom: "Roditelji i mi smo svjesni da je upravo pedijatar stručnjak koji je najeduciraniji i ima najvišu razinu kompetencija za skrb o djeci tijekom tog osjetljivog perioda života," konkretno je naveo Markić činjenice u nedavnom razgovoru za medije.
Sličnu bitku s kadrovima vodi i Varaždinska županija. Ambulante Doma zdravlja Varaždinske županije skrbe o 4.059 osiguranika, dok pet privatnih ordinacija zbrinjava 6.433 pacijenta.
Iako situacija na papiru djeluje organizirano – devet ordinacija brine o više od 10 tisuća djece – realnost je da je bazen iz kojeg se crpe novi liječnici presušio. Tamara Skupnjak, savjetnica za poslove župana Varaždinske županije, otkrila nam je podatak koji možda najbolje ilustrira dubinu krize: "Raspisan je natječaj za specijalističko usavršavanje iz pedijatrije za tri izvršitelja, a javila se – jedna kandidatkinja."
Freepik
Županija se trudi biti atraktivan poslodavac; nude stambeno zbrinjavanje, subvencioniranje kredita i moderne uvjete rada. "Svaki liječnik koji postaje nositelj tima ima mogućnost urediti svoju ordinaciju sukladno onome što smatra da će doprinijeti uspješnosti njegova rada, u sklopu projekta humane estetizacije prostora," ističe savjetnica župana.
No, unatoč "estetizaciji" i subvencijama, mladi liječnici bježe. Od tri liječnice koje je Dom zdravlja poslao na specijalizaciju 2017. i 2018., jedna je već otišla u Zagreb. To nas vraća na upozorenje dr. Markića o tome da specijalizacija iz pedijatrije mora postati atraktivnija na državnoj razini. "Danas specijalizacija traje pet, a s užom specijalizacijom i do osam godina. To je dulje od svih ostalih u medicini i jedan je od razloga zašto se liječnici teško odlučuju za ovaj poziv," jasan je Markić.
Dok su tri prozvane županije barem ponudile odgovore – bile to financijske mjere, optimistične procjene ili priznanje da kandidata nema – iz Krapinsko-zagorske županije dočekao nas je zid šutnje. Iako je dr. Markić i tu županiju označio kao kritičnu točku gdje nedostaje 50 posto kadra, nadležni na naš upit o tome tko će liječiti zagorske mališane nisu odgovorili.
Istraga stanja na terenu potvrdila je dijagnozu novog šefa pedijatrije: sustav je fragmentiran, nejednak i ovisi o snalažljivosti lokalnih dužnosnika ili entuzijazmu pojedinaca. Zajednički nazivnik svima je nedostatak sustavnog rješenja.
Pitanje je samo – hoće li taj vapaj čuti oni koji kroje zdravstvenu politiku prije nego što se vrata i zadnje ambulante trajno zaključaju.