Činjenica da bjelovarska bolnica ima samo dva pedijatra od potrebnih pet izazvala je lokalnu političku buru. No bjelovarski slučaj nije iznimka — samo je vidljivi primjer stanja u cijeloj državi. Za komentar situacije u Bjelovaru i šire pitali smo Joška Markića, predsjednika Hrvatskog pedijatrijskog društva.

U Hrvatskoj 50 tisuća djece nema pedijatra, a ordinacije opstaju zahvaljujući umirovljenicima

Kako komentirate situaciju u Bjelovaru? Znate li za još "Bjelovara" u drugim dijelovima zemlje?

Više različitih čimbenika je posljednjih godina dovelo do kadrovskog osiromašenja pedijatrije u Hrvatskoj na primarnom i sekundarnom nivou. Kada jedan bolnički odjel funkcionira sa samo dva pedijatra tada više ne govorimo o privremenom problemu nego o ozbiljnom riziku za održivost zdravstvene zaštite djece. Nažalost, slična je situacija i u drugim dijelovima Hrvatske. Problem se više ne zadržava samo na ruralnim krajevima, nego ulazi i u veće gradove. 

Koliko pedijatara Hrvatska trenutno ima, a koliko ih je potrebno prema europskim standardima?

Na razini primarne zdravstvene zaštite nedostaje nam skoro trećina pedijatara predviđenih Mrežom primarne zaštite HZZO-a, dakle oko 100-tinjak liječnika, a u nekim županijama čak i više od toga. U gradu Zagrebu je predviđeno 77 pedijatrijskih ordinacija, a u ovom trenutku u samo njih 48 radi stalno zaposleni pedijatar kao nositelj tima. Stoga u mnogim našim gradovima i općinama sustav opstaje zahvaljujući umirovljenim pedijatrima, kojih je u ovom trenu radno aktivno više od 50. Stanje je slično i na razini sekundarne zdravstvene zaštite, odnosno u županijskim bolnicama, ali konkretnih brojki nemamo. U Zadru, Gospiću, Kninu, Virovitici, Novoj Gradiški... redovno funkcioniranje pedijatrijskih i neonatoloških odjela opstaje zahvaljujući liječnicima koji dolaze u dežurstva iz vanjskih ustanova. Sve to dugoročno nikome nije od koristi jer liječnici rade velik broj dežurstava i pripravnosti, što vodi iscrpljivanju kadra i dodatnim odlascima. 

Koji su glavni razlozi zašto mladi liječnici ne odabiru pedijatriju ili odabiru specijalizaciju, ali potom odlaze iz javnog sustava?

Pedijatrija je jedna od emocionalno i profesionalno najtežih specijalizacija. Uz dijete liječnik istodobno radi i s roditeljima, često pod velikim pritiskom. Kada tome dodate kronični manjak kadra te neizvjesnost oko rasporeda i organizacije posla, velik broj dežurstava te administrativno opterećenje, jasno je zašto dio mladih liječnika bira druge specijalizacije ili odlazi iz javnog sustava.

Je li problem samo plaća ili i uvjeti rada, dežurstva, opremljenost bolnica, stambena pitanja?

Problem sigurno nije samo plaća. Plaća jest važna, ali jednako su važni uvjeti rada i kvaliteta života. Mladi liječnici danas žele predvidiv raspored, mogućnost stručnog razvoja, uređene bolnice, timsku podršku i riješeno stambeno pitanje, osobito u manjim sredinama. Ako netko ima 7 ili 8 dežurstava mjesečno i gotovo polovicu mjeseca provede u pripravnosti, teško je očekivati dugoročno zadržavanje takvog kadra. 

Postoji li procjena koliko pedijatara Hrvatska gubi godišnje zbog odlaska u inozemstvo ili privatni sektor?

Nemamo potpuno precizne podatke koliko pedijatara godišnje odlazi u inozemstvo ili privatni sektor, ali znamo da sustav kontinuirano gubi ljude. Do sada ih je oko 25 otišlo u inozemstvo, dio prelazi u privatni sektor, a dio jednostavno odustaje od rada u preopterećenim sredinama. Dodatni problem je što broj novih specijalizanata još uvijek nije dovoljan da nadoknadi odlaske i umirovljenja. Ministarstvo zdravstva je u novom Nacionalnom planu povećalo broj predviđenih specijalizacija iz pedijatrije što smatramo značajnim korakom naprijed. Sada ostaje pratiti ritam realizacije tih specijalizacija te apelirati na Domove zdravlja i županijske bolnice da ih realiziraju.

Što bi bila jedna mjera koja bi najbrže stabilizirala situaciju na terenu i zašto se ne provodi?

Lakog i brzog rješenja nema. Eventualno možemo govoriti o mjerama koje mogu kratkoročno barem stabilizirati stanje, a to je kombinacija hitnog kadrovskog i administrativnog rasterećenja te snažnih stimulativnih mjera za mlade pedijatre u deficitarnim sredinama. To znači subvencionirane troškove stanovanja, pomoć oko upisivanja djece u vrtiće, veće plaće, manje administracije, jasno ograničen broj dežurstava te poticanje stručnog usavršavanja. Takve mjere postoje u pojedinim sredinama, ali trebalo bi razmisliti i o mogućnosti da budu sustavno i nacionalno koordinirane. Pedijatrija je uistinu struka od strateškog značenja za našu Domovinu i vjerujem da u partnerskoj suradnji Hrvatskog pedijatrijskog društva te Ministarstva zdravstva možemo sadašnje negativne trendove okrenuti u pozitivnom smjeru.