Plastični kirurg prof. dr. sc. Milomir Ninković, s 32 godine iskustva u inozemstvu, smatra da u hrvatskom zdravstvu nije problem samo novac, već nedostaje hrabrosti da se naprave prave kadrovske promjene i da se na odgovorna mjesta postave najbolji stručnjaci. U razgovoru uoči nastupa na DBL summitu za naš portal govori o razvoju vrhunske medicine izvan velikih gradova, razlozima odlaska liječnika i mogućnostima njihova povratka.

Sudjelujete na DBL summitu koji se 17. i 18. rujna održava na Zagrebačkom velesajmu. Što vas je privuklo?

Dva razloga. Prvi je poznanstvo s organizatorom, gospodinom Sinišom Drobnjakom. Snimili smo zajedno jedan izuzetno kvalitetan podcast i kad sam ga upoznao, osjetio sam pozitivnu energiju kojom zrači i vrlo ugodan karakter. Kad sam nakon poziva pogledao program, rekao sam da dolazim prvenstveno zbog njega.

Poznati kirurg: "Uspoređujte se samo s najboljima na svijetu, prosječni ne motiviraju"

Drugi razlog su teme. Vrlo su široke i svatko može nešto naučiti - od toga kako motivirati suradnike i sebe, do toga kako prebroditi životne prepreke. Uspješni ljudi pokazuju što su morali napraviti da dođu do te razine. Vjerujem da ću nakon ta dva dana izaći bogatiji i možda promijeniti neke svoje stavove.

Nakon mnogo godina rada u inozemstvu vratili ste se i radite u Čepinu. Kako je došlo do te ideje i kakav je osjećaj raditi u malom mjestu?

Ta ideja nije nova. Gospodin Marko Pipunić pokrenuo ju je prije gotovo deset godina, kad smo bili kod njega u Primoštenu. Pitao je što bismo mogli ponuditi u našim krajevima. Rekao sam da jedino mogu ponuditi stručnost i znanje. On je rekao da ima novac i da treba nešto napraviti.

Ne bih se složio da je riječ o neočekivanom mjestu. Gradimo vrhunsku instituciju (International Medical Center Priora op.a.) u koju je uloženo preko 35 milijuna eura, i to u jednom selu. I Mayo klinika nastala je u selu, a danas iz nje postoje tri velike klinike u Americi. Kad je čelnik Mayo klinike bio na mojem prvom kongresu ovdje u Čepinu, u listopadu 2024., rekao je: "Ja vidim ovu kliniku kao buduću Mayo kliniku, vi ćete ovdje dovući vrhunske stručnjake." Slogan nam je Excellence is our priority i doista držimo do toga - sve što radimo mora biti vrhunsko, od medicinskog tretmana do ophođenja s ljudima. Naš pacijent izlazi sretan i zadovoljan što je bio u klinici.

Financijski ne pokušavamo praviti velike novce, nego pokriti troškove klinike i pomoći našim ljudima. Klinika ima dva aspekta. Jedan je medicinski. Drugi je edukacijski - želja mi je bila da znanje koje sam stekao za 42 godine rada u plastičnoj kirurgiji ne ode sa mnom, nego ostane mladim generacijama, prvenstveno iz Hrvatske, a potom iz okolnih zemalja. Istovremeno nam na edukaciju dolaze ljudi s Mayo klinike, iz Mexico Cityja, Madrida i drugih krajeva svijeta. Ne možemo primiti sve koji žele jer u jednom razdoblju možemo primiti najviše dvije osobe.

Kako ste od plastične kirurgije došli do prvog kirurškog robota u zemlji?

Koncept je od početka bio dovesti prave ljude. Gospodin Pipunić molio me da dođem i svojim imenom privučem pacijente te pokažemo stručnost. Zatim sam doveo još nekoliko ljudi za plastičnu kirurgiju. Došao je i naš urolog, doktor Tomislav Kalem, koji je više od 30 godina radio u Njemačkoj. Uspostavili smo suradnju s najboljim njemačkim urolozima, koji su rekli da za vrhunsku urologiju morate kupiti robota.

Bili smo prva institucija u Hrvatskoj koja je dobila Da Vinci. A da biste ga dobili, morate dokazati da imate stručnjake koji će na njemu raditi. Doveli smo dvojicu. Jedan je moj najbolji prijatelj iz ranih dana u Innsbrucku, profesor dr Arnulf  Stenzl, danas tajnik Europskog urološkog društva. Jamčio je da će on i dr Schoen iz Münchena dolaziti operirati u IMC Priora i da će educirati naše kadrove.

Kad smo mi probili led i dobili Da Vinci, i druge su klinike, poput Rebra, mogle doći do njega - jer je proizvođač tek tada odlučio svoje proizvode prodavati u Hrvatskoj. Išli smo na dva elementa: vrhunski stručnjaci i vrhunska oprema.

Danas imamo izvanrednu ortopediju abdominalnu kirurgiju i ginekologiju - ginekolozi mnogo rade s Da Vincijem, , i to operacije kakve se nigdje drugdje ne rade robotom. Imamo izvrsnu gastroenterologiju, kardiologiju, pulmologija i laboratorij koji može napraviti sve pretrage koje nekome mogu pasti na pamet, jer smo željeli i liječiti i preventivno kontrolirati zdrave ljude.

Kakva je naša medicina u odnosu na inozemstvo i možemo li zaustaviti odljev liječnika - ne onih koji odu na školovanje pa se vrate, nego onih koji odu trbuhom za kruhom?

Konkurencija na Zapadu postala je izuzetno teška. Plaće na klinikama u Hrvatskoj su dobre. Moja kćer je opći kirurg u Innsbrucku i šefica jednog odjela, a ima manju plaću nego opći kirurg u Hrvatskoj. Mislim da je taj element dobro postavljen.

Problem su uvjeti u bolnicama i međuljudski odnosi. Pitanje je tko je šef klinike i je li to najstručniji i najkompetentniji čovjek. Mislim da je to problem hrvatskog zdravstva. Na Zapadu se trude, pogotovo Nijemci. Ja nisam Nijemac. Kad sam se natjecao za šefa jedne od najvećih klinika za plastičnu kirurgiju u Münchenu, bilo nas je 14. Bio sam jedini s ovakvim prezimenom i pitao sam kome bih se trebao predstaviti da dobijem političku podršku. Rekli su: nikome, mi trebamo vas, vi ste nama najbolji stručnjak. Jednoglasno sam bio broj jedan i odmah su mi ponudili ugovor. To je ono što ovdje trebamo naučiti - birati najbolje ljude za odgovorna mjesta.

Preporučili biste i da liječnici mogu imati privatnu praksu unutar bolnice. Mnogi u tome vide privatizaciju zdravstva.

Nema tu nikakve privatizacije. Naprotiv, tako najkvalitetnije ljude zadržavate u bolnici.  U Njemačkoj od honorara privatnog liječnika jedan dio ide suradnicima, drugi dio bolnici, a treći dio ostaje vama. To nije velika suma, ali ako ste dobri i imate mnogo pacijenata, zarađuju svi. Moje kolege bile su zainteresirane da imamo što više privatnih pacijenata jer dio ostaje njima.

To je koncept koji nam treba. Tako liječnici ne bi ujutro radili u bolnici, a poslijepodne u privatnoj praksi pod velikim stresom. Predložio bih taj sustav jer bi ljudi bili sretniji i zadovoljniji nego sada, dok trče s mjesta na mjesto.