Dok Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) svake godine iznova odlučuje o suradnji s privatnim zdravstvenim ustanova, stvarajući nesigurno poslovno okruženje, susjedi poput Slovenije i Češke koriste drugačije modele. Slovenija naglašava stabilnost kroz višegodišnje ugovore, a Češka je uvela elemente tržišnog natjecanja između više osiguravajućih društava.

Hrvatski HZZO model

Naš, hrvatski sustav karakterizira centralni akter koji djeluje kao jedini platitelj (model "single-payer", jedna blagajna) za obvezno zdravstveno osiguranje. HZZO ne potpisuje dugogodišnje ugovore, već svake godine iznova objavljuje odluku o suradnji s privatnim pružateljima zdravstvenih usluga za poslove koje javni zdravstveni sustav ne može obaviti ili kako bi se smanjile liste čekanja.

Privatne zdravstvene ustanove moraju ispunjavati stroge uvjete - kadrovske, tehničke, prostorne - kako bi ušle na listu suradnika. Nakon što prođu strogu selekciju, sklapaju ugovor s HZZO-om.

Privatna ustanova usluge obveznog osiguranja naplaćuje od HZZO-a, a pacijent eventualno plaća samo participaciju ako postoji.

Ovaj sustav gdje je jasan hijerarhijski odnos s HZZO-om na vrhu koji kontrolira financiranje omogućuje im fleksibilnost u upravljanju sredstvima i dodjeljivanju ugovora, ali dovodi do nesigurnosti za privatne pružatelje.

S druge strane, slovenski sustav je vrlo sličan hrvatskom, ali s nekim ključnim razlikama koje ga čine stabilnijim.

Slovenski model

Također postoji središnji akter Zavod za zdravstveno osiguranje Slovenije (ZZZS) koji je glavni platitelj. Sustav je također "single-payer" u praksi, ali postoji jedna značajna razlika za privatnike.

ZZZS može sklopiti i višegodišnje ugovore o suradnji s privatnim pružateljima usluga ako to potrebno kako bi se osigurala stabilnost i kontinuitet. Ugovori koji traju duži vremenski period (npr. 3-5 godina), daju veću stabilnost i predvidljivost i javnom i privatnom sektoru. Lakše je planirati poslovnu politiku na duže razdoblje s osiguranim poslovanjem.

freepik

Također, kao i u Hrvatskoj, privatne ustanove moraju zadovoljiti stroge akreditacijske standarde kako bi uopće mogle sklopiti ugovor sa ZZZS-om. Princip je isti: privatna ustanova naplaćuje usluge od ZZZS-a, a pacijent ima pravo na uslugu na temelju svog osiguranja, bez izravnog plaćanja, osim eventualnih simboličnih doplata.

Razlika u odnosu na Hrvatsku je u tome što je odnos stabilniji zbog mogućih višegodišnjih ugovora. Ne postoji godišnja odluka o suradnji, već kontinuirani ugovorni odnosi koji se periodično revidiraju ovisno o potrebama zdravstvenog sustava..

Češki model

Češki sustav se bitno razlikuje od hrvatskog i slovenskog. To je Bismarckov model osiguranja s elementima tržišnog natjecanja.

Nema jednog centralnog „Zavoda“. Umjesto toga, postoji više općih zdravstvenih osiguravajućih društava (VZP - Všeobecná zdravotní pojišťovna je najveće). Građani biraju osiguravatelja kojem će plaćati doprinose (iako je većina ljudi u najvećem, VZP-u), odnosno osiguravatelju se na tržištu natječu za osiguranike.

Sustav radi na način da Ministarstvo zdravstva izravno određuje i objavljuje cjenik svih zdravstvenih usluga i njihovih cijena. Ovaj cjenik je obvezujući za sve osiguravate i sve pružatelje usluga (javne i privatne). Privatni pružatelji ne sklapaju ugovore s državom, već izravno s osiguravajućim društvima. Kako bi osigurali da im se usluge naplaćuju, privatne ustanove moraju biti akreditirane od strane države i zatim sklopiti ugovor s osiguravateljima. Osiguravatelj se može mijenjati jednom godišnje. Svi nude isti osnovni paket usluga , ali konkuriraju međusobno dodatnim beneficijama za korisnike.

Privatna bolnica ili ordinacija naplaćuje uslugu od osiguravajućeg društva preko točno definirane tarife iz državnog cjenika. Pacijent je oslobođen direktne naplate.

Tržišniji modeli od našeg

Odnos je mnogo tržišniji nego u Hrvatskoj i Sloveniji. Država ne upravlja time tko će biti suradnik, već samo postavlja „pravila igre“ kroz cjenik i uvjete akreditacije. Pravi ugovorni odnos je između privatne ustanove i osiguravajućeg društva po izboru, a ne između ustanove i jedinstvenog državnog zavoda.

Dok Hrvatska koristi model gdje državni zavod izravno i na godišnjoj razini kontrolira pristup privatnog sektora financiranju iz obveznog osiguranja, neke zemlje u okruženju imaju drugačije pristupe koji omogućuju snažniji tržišnu utakmicu i u konačnici bolju uslugu za korisnike.