Poremećaji hranjenja danas su mnogo češći nego što želimo vjerovati. Oni o kojima se obično govori su anoreksija i bulimija, ali neki ih ljudi miješaju misleći da se radi o istoj bolesti. Naravno, to nije tako i postoje značajne razlike između ova dva tipa poremećaja hranjenja. Anoreksija je utemeljena na restriktivnom obrascu hranjenja. Osobe koje pate od nje drže stroge dijete i gladuju, a sve to zbog nerealne slike vlastitog tijela koje doživljavaju većim i debljim nego što ono stvarno jest. S druge strane, bulimiju karakteriziraju periodični napadi prejedanja nakon kojih osoba ima potrebu za čišćenjem organizma povraćanjem ili upotrebom laksativa i diuretika. Ako se radi o nepurgativnoj bulimiji, izmjenjuju se periodi prejedanja i periodi gladovanja ili opsesivnog vježbanja. 

“Za oba oblika poremećaja hranjenja ključno je da oboljela osoba sebe vrednuje i doživljava jedino preko svoga oblika i težine tijela. To postaje glavni kriterij samovrednovanja”, otkriva dr. sc. Jelena Balabanić Mavrović, savjetodavna terapeutkinja specijalizirana za poremećaje hranjenja i izvršna direktorica Centra za poremećaje hranjenja BEA.

Trenutačno u Hrvatskoj ne postoje relevantna istraživanja koja govore o učestalosti anoreksije i bulimije te se u procjenama postotka prisutnosti poremećaja stručnjaci oslanjaju na postotke koji se primjenjuju za stanovništvo Europe i Sjeverne Amerike. Prema tome, procjena je da otprilike 40.000 ljudi u Hrvatskoj boluje od nekog oblika poremećaja u prehrani. Stručnjaci iz Centra za poremećaje hranjenja BEA trude se govoriti o ovim poremećajima kako bi se u javnosti podigla svijest o njihovoj prisutnosti i kako bi se ljudima koji pate od bilo kojeg pokazalo da postoje mjesta na kojima mogu potražiti pomoć.

Foto: Privatna arhiva Jelene Balabanić Mavrović

Kao i kod svake bolesti postoje određeni rani znakovi koji ukazuju na to da bi se kod nekoga moglo raditi o vrsti poremećaja hranjenja: “Najraniji znakovi upozorenja su neobična ponašanja u odnosu na hranu: osoba izbjegava jesti pred drugima, a kada jede to traje dugo, sjecka hranu na male komadiće i iskazuje zabrinutost oko vrste namirnica, načina pripreme hrane (masti, ugljikohidrata…) ili pak opsesivno važe hranu i broji kalorije. Kod bulimije osoba nakon obroka odlazi u kupaonicu ili pak jede samo kada je sama pri čemu u kući nestaju veće količine hrane. Kod oba tipa poremećaja hranjenja oboljeli pokazuju određenu iritabilnost, razdražljivost, česte promjene raspoloženja i fokus na vlastiti izgled. Osobe se znaju izolirati od društva i povlačiti u samoću.”

Psihološki i emocionalni okidači poremećaja hranjenja

S poremećajima hranjenja bore se odrasli, ali i djeca, češće tinejdžeri. Uzroci razvoja poremećaja zapravo su višestruki i veoma složeni. Izvor poremećaja nalazi se u psihi pojedinca na koju mogu utjecati genetske predispozicije, osobnost sklona perfekcionizmu ili stanjima poput depresije i anksioznosti, nisko samopouzdanje, ali i okolina. 

Anoreksija i debljina kod djece imaju zajedničke okidače

Kada se govori o okolini, misli se na problematične odnose s vršnjacima u školi, na treninzima ili sličnim mjestima, ali i na specifičnu obiteljsku dinamiku. Svjedoci smo i prilično agresivnih kampanja koje promoviraju takozvanu dijetnu kulturu koja stavlja ogroman pritisak na mlade ljude od najranije dobi. Mnoge osoba razviju poremećaj hranjenja upravo zbog nerealnih slika koje gledaju u online svijetu i nakon neprestanog, često podsvjesnog upijanja reklama koje sugeriraju da je mršavije uvijek bolje. Ovakvi “susreti” s nametnutim standardima ljepote nerijetko postaju okidači za poremećaje hranjenja. 

“Okidači su, zapravo, za svaku osobu drugačiji: od prekida ljubavne veze, usputnog komentara vezanog uz izgled, gubitka člana obitelji ili nekog drugog traumatičnog događaja. Odrasle osobe također mogu razviti poremećaj hranjenja, ali najčešće je riječ o ženama i muškarcima koji su još od tinejdžerske dobi imali određene nesigurnosti vezane uz tijelo i hranu, pa u odrasloj dobi navedeni problemi samo eskaliraju”, objašnjava dr.sc. Jelena Balabanić Mavrović.

Poremećaji hranjenja zapravo nisu samo poremećaji odnosa prema vlastitom tijelu i hrani, već su vrlo često povezani s poremećajem odnosa prema emocijama koje osoba doživljava tijekom života i s kojima se teško nosi. Sugovornica ističe da je upravo ta činjenica ključna u liječenju anoreksije i bulimije jer sama promjena odnosa prema hrani, bez zadiranja u emocionalnu pozadinu, neće dovesti do trajne promjene.

Foto: Privatna arhiva Jelene Balabanić Mavrović

Odnos prema hrani zapravo postaje samo simptom dublje patnje osobe na psihološkoj razini. Za liječenje je nužno otkriti što se točno događa u njezinoj glavi kako bi joj se moglo pomoći da pronađe način na koji će ponovno osjetiti sigurnost i ugodu u vlastitoj koži. 

Utjecaj nerealnih standarda ljepote, vršnjačkog nasilja i problema u obitelji 

“Kulturni kontekst i utjecaj medija otežavaju razvoj zdravog odnosa prema vlastitom tijelu. Djeca i mladi odrastaju u svijetu u kojem su neprekidno bombardirani prikazima savršenih tijela i savjetima kako da poboljšaju svoj izgled, kako da jedu zdravije, više vježbaju i budu uspješniji. Stvara se dojam da uvijek možemo bolje, više, savršenije te da ono što jesmo i kako izgledamo nije dovoljno dobro. Šalje se poruka da je naše tijelo projekt na kojem trebamo neprekidno raditi”, naglašava sugovornica. 

Dio problema često su i obitelji u kojima se stavlja velik naglasak na izgled te se provode posebni režimi prehrane kako bi se postiglo savršenstvo kojem se teži. Takvo okruženje od rane dobi stvara idealne uvjete za povećanje rizika od razvoja poremećaja hranjenja u kasnijim fazama života. Ako dijete gleda roditelje koji neprestano komentiraju svoj ili tuđi izgled, konstantno drže dijete, uspoređuju druge ljude na temelju izgleda njihovih tijela, nameću stroga pravila vezana za hranu ili svoje emotivne potrebe nadomještaju hranom, ono uči imati nezdrav odnos prema hrani i vlastitom tijelu. 

Hrvati znaju što je zdravo, ali se često ne hrane tako

Vršnjačko nasilje koje djeca ponekad doživljavaju u školi također može povećati rizik ako se zadirkivanje i posramljivanje odvija na temelju izgleda. Vrijeđanje, okrutne šale i ismijavanje djetetu čiji izgled iz nekog razloga odstupa od izgleda ostalih svakako povećava šansu za razvoj mentalnih poremećaja kojih su dio i poremećaji hranjenja poput anoreksije i bulimije. 

Još jedan dobro poznat pratitelj poremećaja odnosa s hranom je i perfekcionizam, kako kaže dr. sc. Balabanić Mavrović: “Osjećaj da nismo dovoljno dobri i da ćemo upravljanjem svojom hranom, tjelesnom težinom ili vježbanjem postati bolji, prihvaćeniji i vredniji, prisutan je kod većine oboljelih od anoreksije i bulimije. Ideja da je potreba za kontrolom temelj poremećaja hranjenja nije u potpunosti točna. Nastanak poremećaja hranjenja je puno složeniji nego jednostavna potreba za kontrolom. Ipak, neki ljudi sebe doživljavaju kao kaotične, neuredne i nerazumljive. Unošenje reda u prehranu predstavlja pokušaj discipliniranja, uvođenja reda u vlastiti život.”

Liječenje anoreksije i bulimije u Hrvatskoj

Maloljetne i punoljetne osobe koje pate od anoreksije i bulimije kod nas se mogu liječiti na nekoliko mjesta na kojima rade vrhunski stručnjaci za poremećaje hranjenja:

Magnific

• Adolescente se obično upućuje u Kliniku za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu, gdje se prati njihov tjelesni oporavak i po potrebi ih se hospitalizira, dok se psihijatrijsko praćenje odvija u Klinici za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC Rebro.
• Punoljetne osobe obično dolaze u KBC Rebro, odnosno u Kliniku za psihijatriju  i uključuje ih se u program Dnevne bolnice za poremećaje prehrane na Jankomiru u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan. Program nudi različite grupne terapije i traje otprilike godinu i pol dana.

Zašto je doručak važniji nego što mislimo i što se događa kada ga preskočimo?

“Liječenje poremećaja hranjenja traje prosječno 4 do 6 godina, pri čemu Centar za poremećaje hranjenja BEA oboljelima pruža psihoterapijsku podršku, nutricionističke grupe, grupe podrške za roditelje i razne druge oblike podrške, uključujući i volontersku psihološku podršku za oboljele osobe slabijeg imovinskog statusa”, pojasnila je Jelena Balabanić Mavrović ulogu Centra.

Za kraj je istaknula da je prvi korak, priznanje sebi i okolini da si ne možete sami pomoći, zapravo onaj najteži i najvažniji. Patnja koju proživljava osoba koja se bori s anoreksijom i bulimijom velik je teret koji neće nestati bez stručne pomoći, ali uz vodstvo liječnika, terapeuta ili druge stručne osobe moguće je izaći iz tog začaranog kruga.