Valentina Sumpor – po struci magistra ekonomije, po pozivu i strasti fitness trenerica, a sada i autorica svoje prve knjige – otvoreno i bez uljepšavanja govori o putu kroz nesigurnosti, pritiske, poremećaje u prehrani i vlastito iscjeljenje.

U knjizi „Dovoljno dobra“, koja nosi podnaslov „Priča djevojke koja je otkantala teror industrije mode i ljepote, TikToka i Instagrama i bez dijeta postala vitka i sretna“, Valentina progovara o svemu onome o čemu se često šuti – o mršavljenju koje nije donijelo sreću, o gladima koje nisu bile samo fizičke i o potrebi da budemo prihvaćene, makar i po cijenu zdravlja.

"Dovoljno dobra je knjiga koju sam sama trebala pročitati kad sam imala 15 godina i gledala u ogledalo misleći da vrijedim samo ako sam mršavija. Napisala sam je za sve djevojčice, djevojke i žene koje misle da moraju postati manje da bi bile voljene", kaže Valentina.

U razgovoru s njom otkrivamo kako je nastala knjiga, koliko ju je osobno koštalo staviti vlastitu ranjivost na papir, ali i što sve danas čini kako bi sebe – i druge – podsjetila da pravo zdravlje počinje tek kad prestanemo ratovati sa sobom.

Što te potaknulo na pisanje knjige i koliko je trajao proces njezina nastajanja?

Ideja nije bila jedan trenutak, nego više slojeviti proces. Mogla bih reći da se rodila u teretani, među mirisima znoja, dezića i brojanja ponavljanja. U tišini mog stana, kad bih se kasno navečer gledala u ogledalo i pitala: „Jesam li sada napokon dovoljno mršava da smijem biti trenerica?“ Priča se počela stvarati u učionici mog šestog razreda, rasla je kako sam i ja rasla, doživljavala i proživljavala svijet i okolinu koja mi je davala imperative o tome kako trebam izgledati, kakvu odjeću moram nositi da bi bila imala prijatelje, da bi se smjela nazvati trenericom (iako imam diplomu), ženstvenom, da bi se smjela osjećati potpuno i dobro u vlastitoj koži.

Rodila se iz umora od tih pitanja i potrebe da to pustim van. Rečenice i slike su mi počele dolaziti, flashbackovi epizoda koje su obilježile moj put danima, tjednima su mi se vrzmale mislima. Nisam mogla pisati druge stvari jer mi je bilo teško držati fokus dok mi je um bježao u prošlost. I to je bilo to, sjela sam i počela pisati priču od dana kada je jedno pitanje promijenilo moj život. Trebala mi je godina i sitno da sve istipkam.

Jesam li zadovoljna? Jesam, zadovoljna sam štivom. Mogla sam biti suzdržanija, manje osobna, ali bi to onda bila samo još jedna generička chick-flick knjiga. Nisam rekla sve jer nešto treba ostati za drugu knjigu, a nešto samo za mene.

Valentina Sumpor

Što je, u najdubljem smislu, ono što si ovom knjigom željela reći?

Poanta je vrlo jednostavna i vrlo teška u isto vrijeme: prihvaćanje. Prihvaćanje sebe, pronalaženje snage i hrabrosti da, iako prestravljeni od odbacivanja, odlučimo biti svoji. Vjerodostojni sami sebi, da sami definiramo vlastite vrijednosti i ne dopustimo drugima da na nam govore što smo i tko smo.
Želim da svatko tko pročita ovu knjigu shvati da naše tijelo nije projekt za prepravljanje. Da vježbanje nije sredstvo kažnjavanja zbog hrane koju smo pojeli, nego način da se brinemo za sebe, ali ne po cijenu života, radosti i spontanosti.

Želim da žene nauče biti blage prema sebi. Da prestanu gledati trening kao kaznu, da hranu ne doživljavaju kao neprijatelja, da znaju da je njihova vrijednost puno, puno više od konfekcijskog broja odjeće. I da u onim najdubljim, najusamljenijim trenucima znaju da ništa nije konačno izgubljeno. I iz najvećeg ponora može se izaći. Treba imati strpljenja, ljubavi i iskrenosti prema sebi, nepokoljebivosti na putu prema promjeni.

Koliko knjiga otkriva o tvom putu, o tvom zdravlju i svemu što danas radiš da bi ga zaštitila?

Otkriva više nego što sam mislila da ću ikada staviti na papir. I svaki put kad pročitam, osjetim i ponos i strah. Jer, kad napišeš osobne stvari o sebi, postaneš ranjiv. Ljudi ne mogu znati gdje te najviše boli dok im ti sam to ne pokažeš. Ja sam to, ovom knjigom, napravila.

Otkriva moju borbu s prejedanjem, restrikcijama, iscrpljivanjem tijela, iskrivljenom slikom o sebi. Ali ne samo fizičku priču, nego i onu koja se odvija u glavi.

Danas živim. Ne preživljavam. Čuvam sebe, svoje zdravlje, i to ne samo fizički, nego i mentalno. Učim osluškivati svoje tijelo, jedem dovoljno, ne treniram svaki dan. Volim biti u formi i vježbati, ali nikad više po cijenu vlastitog mira i zdravlja.

Danas su poremećaji u prehrani sve češći. Što tvoje iskustvo govori – kako pomoći sebi kad u ogledalu vidimo iskrivljenu sliku?

Prva stvar koju treba svjesno činiti je prestati se uvjeravati da je problem u tijelu. Jer nije. Tvoje tijelo je produkt na koje si projicirala sve nesigurnosti, strahove, uvjerenja koja si skupljala od roditelja, škole, društva, interneta.

Iskrivljena slika u ogledalu ne popravlja se dijetom i satima muke u teretani, nego suočavanjem s uzrocima koji su doveli to toga. S unutarnjim dijalogom koji vodimo sa samom sobom, narativom i uvjerenjima koja su toksična, a postala su naš self-talk. Osvještavanje, odvikavanje od loših obrazaca razmišljanja, govora i djelovanja te usvajanje navika i obrazaca koji nam služe. To je težak proces i bolan je. Košta vremena i energije, jako puno energije jer zahtijeva da se borimo sa sobom i imamo rasprave u glavi oko najmanjih stvari kao što je dvojba oko topića koji otkriva pupak i široke (šator) majice koja sve sakriva (jer je staro uvjerenje da sam debela i moram sakriti taj grijeh).

Dovoljno dobra

Druga stvar, nemojte vjerovati svemu što mislite. Naš mozak nije uvijek saveznik. Može biti najgori saboter, naročito kad počnemo nešto mijenjati. Naš mozak će smisliti sto izgovora zašto ne bi trebali baš sad drugačije jesti, otići na trening, otići spavati, odjenuti se drugačije, misliti lijepo o sebi...
I treće, strpljenje. Nema prečaca. Ne postoji dan kad se probudiš i sve je super, savršeno i pozitivno. Ali s vremenom postane lakše. Najprije dođe dan kad ne prebrojiš svaki zalogaj. Onda dan kad odjeneš haljinu koja ti se sviđa a da se ne pitaš vidi li se trbuh. To su mali, veliki koraci. I svaki vrijedi više od bilo kojeg broja na vagi.

Samoprihvaćanje je tema okosnica. Zar je tako lako prihvatiti sebe?

Ne. I ne želim nikome davati iluziju da je lako. Samoprihvaćanje je, ako već nije iskultivirano, težak rad. Svjesni, svakodnevni.

Zapravo, ne postoji jedan veliki „prihvaćam sebe“ trenutak, nego tisuće malih trenutaka kad odlučiš stati na svoju stranu, ignorirati naučeni poriv da po tisućiti put učiniš isto, a očekuješ drugačiji rezultat. Kad si na rubu da preskočiš obrok, pa ipak pojedeš. Kad ne otiđeš na trening jer tijelo vrišti da je umorno. Kad si oprostiš što si bila gruba prema sebi, drugima, što si propustila rođendane i proslave jer si znala da će biti teško pored sve te „zabranjene“ hrane.

Dan danas imam dane kad mi je teško. Uvijek će biti takvih dana. Kad mi se tijelo čini strano. Kad me mozak uvjerava da nisam zaslužila nešto jer taj nisam dan bila u gymu. Samoprihvaćanje nije konačno stanje. To je put. Ponekad spor i težak, ali nikad uzaludan.

Biti u tvom društvu je za mene uvijek posebno iskustvo jer si toliko brižna i puna podrške. Jesi li oduvijek bila takva ili je ta briga nekad bila i tvoja ‘obrana’ od vlastite boli?

Hvala ti. Lijepo je čuti ovakav kompliment, mogu reći da je osjećaj obostran.

Ne, nisam oduvijek bila ovakva. Barem ne na zdrav način. Moja briga za druge dugo je bila moj štit. Ako brinem o tebi, ti nećeš imati vremena ili prostora da pitaš kako sam ja. Ako ti pomognem, možda nećeš primijetiti koliko sam ja slomljena.

Bilo je to i bježanje od same sebe, od tišine u kojoj bih morala priznati koliko sam nezadovoljna sobom.
Danas mi je važno pomagati drugima, ali više ne iz mjesta straha nego iz mjesta ljubavi. Naučila sam reći „ne“, naučila sam priznati da ne mogu uvijek biti svima sve. I naučila sam, možda najvažnije, da sama sebi moram biti na prvom mjestu, napuniti sebe i voljeti se kako bi iz te ispunjenosti imala i mogla dati nešto drugima.

Kad sam ja odrastala, zadirkivanja zbog izgleda gotovo da nije bilo. Danas je drugačije – mladi sve više misle da je izgled najvažniji. Kako im možemo pomoći da promijene tu viziju?

Možemo, ali ne preko noći.

Mladi danas odrastaju pod mikroskopom društvenih mreža koje stalno uspoređuju, procjenjuju, komentiraju i prozivaju. I to nameće premisu da ako ti život ne izgleda kao oni kakvi dokumentirani na Instagramu, nisi uspjela, nisi dovoljna.

Možemo pomoći samo ako pokažemo svojim primjerom da život ne stane ako nisi savršen. Zapravo, ako pokažemo da je savršenstvo za svakoga drugačije i da treba slaviti raznolikosti, a ne ih marginalizirati. Ako nas vide da jedemo bez grižnje savjesti. Ako nas čuju da kažemo „danas mi je teško“ umjesto da glumimo da je sve super.

Ne možemo im promijeniti svijet, ali možemo im biti primjer. Jer mladi ne slušaju što im govorimo oni gledaju što radimo.

Koji su tvoji idući koraci nakon ovog projekta?

Možete očekivati da ću nastaviti raditi sve što radim. Trenirati, pričati, pisati. Članke, kolumne, kratke priče, knjige... O mentalnom zdravlju, o ženskom tijelu, o gladi koja nije samo fizička nego i emocionalna. O životnim iskustvima i anegdotama. Podcast, magazin... Ciljeve u nebesa pa ako ostvarim pola, dobro je.

Ana Abrahamsberg