ADHD u odrasloj dobi: Psihijatar otkriva najčešće simptome i načine liječenja

ADHD (eng. Attention deficit hyperactivity disorder), ili na hrvatskom: Poremećaj s nedostatkom pažnje i hiperatkivnošću je poremećaj koji ne dobiva dovoljno pažnje u RH, ni u dječjoj, a još manje u odrasloj dobi. Iako je u zadnje vrijeme sve pristuniji u popularnim medijskim člancima, ali i u svjetskoj znanstvenoj literature, vrlo mali broj stručnjaka za mentalno zdravlje u RH imao je prilike educirati se o poremećaju i metodama liječenja, a još manje i susresti s osobama koje su bile (uspješno) liječene od istoga.

Najviše odgovornosti za takvu nezavidnu situaciju leži u činjenici da farmakoterapijske opcije indicirane za liječenje poremećaja do prije 2,5 godina nisu bile dostupne u Republici Hrvatskoj, a tek od početka 2025. su sve dostupne opcije na Osnovnoj listi lijekova Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Simptomi ADHD-a u odrasloj dobi

Radi se o izrazito čestom poremećaju, jednom od najčešćih psihijatrijskih, koji pogađa 5-6 % djece te zaostaje u velikom broju slučajeva pa je prisutan i u 2,5 % odraslih osoba. Iako na pojavnost utječu i okolišni čimbenici ranog razvoja i odrastanja, ujedno je i visoko nasljedan pa se nerijetko može primijetiti sličan obrazac ponašanja kroz više generacija.

U odrasloj dobi se češće prezentira simptomima nedostatka pažnje poput: ne posvećivanja pažnje detaljima, činjenjem nepromišljenih grešaka na poslu ili za vrijeme drugih aktivnosti, čestim teškoćama u održavanju pažnje na zadacima ili neslijeđenjem uputa do kraja, izbjegavanjem ili odbijanjem zadataka koji zahtijevaju mentalni napor, ne slušanjem drugih dok govore, poteškoćama s organiziranjem, čestim gubljenjem stvari, zaboravljivošću, lakim odvlačenjem pažnje nebitnim podražajima, itd…

U pojedinaca mogu biti pristuni i simptomi iz domene hiperaktivnosti i impulzivnosti, koji su češći i izraženiji u dječjoj dobi, ali i dalje mogu uzrokovati značajne smetnje: osjećaj nemira, konstanta potreba za kretanjem ili brzim izvršavanjem aktivnosti, ustajanje sa stolca u neprikladnim situacijama, kuckanje rukama i/ili stopalima te vrpoljenje, pretjerano govorenje, završavanje rečenica umjesto drugih, prekidanje i ometanje drugih, nemogućnost čekanja kao i mirnog sudjelovanja u slobodnim aktivnostima… Spomenuti simptomi se pojedinačno ne čine devastirajućima, ali prisutnost više njih, kao i posljedice neliječenja ADHD-a zaista mogu biti.

ADHD povezan s rizičnim ponašanjem i slabijim poslovnim sposobnostima

Stoga, osobe s ADHD-om imaju lošiji akademski uspijeh, slabije poslovne sposobnosti, veću stopu nezaposlenosti, češće zloupotrebljavaju psihoatkivne tvari (konzumacija droga), lošije funkcioniraju u okolini što sa sobom nosi i lakše narušavanje svih vrsta odnosa, skloniji su rizičnom ponašanju (problemima s kockanjem, prevelikom trošenju novaca, neopreznijoj vožnji), ali i ozljeđivanju općenito.

Nitko na njega nije imun! Ovo su posljedice kroničnog stresa na organizam

Kako nevolje nikad ne dolaze same, u osoba s ADHD-om se češće javljaju i drugi psihijatrijski poremećaji poput: anksioznosnih poremećaja, depresije, poremećaja ličnosti, zloupotrebe psihoaktivnih tvari i brojnih drugih, a i tjelesni: šećerna bolest, debljina, kardiovaskularne bolesti, poremećaji rada štitnjače, neurološki poremećaji, atopijske bolesti i alergije te mnogi drugi…

Kako liječiti ADHD u odraslih?

Srećom, radi se o poremećaju koji se u velikom broju slučajeva može staviti pod kontrolu. Najprije je najvažnije progovoriti o svojim problemima te potražiti stručnu pomoć. Zatim je izrazito važno da zdravstveni radnik prepozna o čemu bi se moglo raditi te uputi osobi odgovornoj za liječenje spomenutog poremećaja - psihijatru. Od metoda liječenja razlikujemo nefarmakološke i farmakološke metode.

Prvo se psihosocijalnim intervencijama koje obuhvaćaju različite domene života (kod kuće, u školi, na poslu, u odnosima) pokušava pomoći osobi u prilagodbi na okolinu i obrnuto, a zatim se farmakoterapijom nastoje otkloniti ili ublažiti simptomi poremećaja, čime se omogućuje izrazito bolje funckioniranje osoba u svakodnevici. Postoje dvije vrste lijekova koji se koriste za liječenje poremećaja, stimulansi i nestimulansi, od kojih svaka skupina ima svoje prednosti i nedostatke te ovisno o svakom slučaju pojedinačno, odlučuje se s kojom opcijom krenuti. Srećom, na osvnovnoj listi lijekova nalazi se po jedan lijek iz svake skupine. Kroz različite psihoterapijske postupke moguće je još dodatno poboljšati svakodnevicu osoba, kao i kvalitetu života.

Liječenje poremećaja, dokazano ublažava cijeli niz dugoročnih posljedica bolesti (traumatske ozljede, zlouporabu psihoaktivnih  tvari, kriminalne aktivnosti, psihijatrijske bolesti...), poboljšava funckioniranje u okolini i na poslu te smanjuje teret po bliske osobe.

Stoga je izrazito važno educirati i stručnu i nestručnu javnost o samom poremećaju kako bi se poboljšalo razumijevanje, dostupnim i potencijalnim budućim metodama liječenja te mogućim dobrobitima za osobe s poremećajem i njihove obitelji ukoliko se poremećaj na vrijeme prepozna i krene liječiti.

Autor: izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović, dr. med., specijalist psihijatar, KBC Zagreb