Bolesti štitnjače sve su češće, osobito među ženama, a njihovi simptomi često se razvijaju sporo i neprimjetno. U razgovoru s našom sugovornicom, Editom Egri, koja se osobno suočila s Hashimotom, hipotireozom i papilarnim karcinomom štitnjače, donosimo priču o životu s ovim stanjima, ali i o važnosti ranog prepoznavanja znakova koje tijelo šalje.

Edita Egri svoju je priču počela od samog početka i prvih znakova bolesti, u vrijeme kada nije znala što se događa u njezinom tijelu, ali je bila svjesna da nešto nije kako bi trebalo biti. Sve je počelo neprimjetno, s umorom koji se nije povlačio i kilogramima koji su se uporno gomilali bez jasnog razloga. Još na fakultetu obratila se svojoj liječnici opće prakse, ali ona je simptome pripisala stresu i načinu života. Rekla je da je to normalno, da preuveličava i da bi joj dijeta trebala pomoći. Zbog toga je godinama pokušavala sama pronaći rješenje, no ništa se nije mijenjalo.

Prije dvije godine stanje joj se pogoršalo. “Cijelo vrijeme sam imala osjećaj kao da mi na prsima „sjedi slon“ pa sam prvo otišla pulmologu koji je rekao da to nema veze sa plućima. Savjetovao mi je da provjerim je li sve u redu s mojom štitnjačom. Nalazi hormona pokazali su ozbiljno odstupanje, i tu zapravo počinje moj put s bolestima štitnjače. Promijenila sam dva liječnika dok napokon nisam došla do sadašnjeg doktora, kod kojeg sam ponavljala punkciju jednog čvora i napokon počela razumijevati što se zapravo događa u mom tijelu“, započinje svoju priču naša sugovornica.

Hashimoto tireoiditis, hipotireoza i papilarni karcinom

Saznali smo da joj je dijagnoza postavljena u kolovozu 2023. godine, nakon ponovne punkcije čvora na štitnjači pod kontrolom ultrazvuka. Nalaz je tada bio uredan, bez atipičnih stanica, no pretrage su potvrdile autoimunu bolest štitnjače. Kaže da je imala sreću jer je došla pod skrb sadašnjeg doktora, koji joj je pristupio s iznimnim razumijevanjem i strpljenjem. Sve joj je detaljno objasnio, tako da je, unatoč složenosti dijagnoze, uspjela shvatiti što se točno događa s njezinom štitnjačom.

Edita Egri                                                                                     Foto: Osobna arhiva Edita Egri

Od samog početka bila je svjesna da za Hashimoto nema lijeka i da se bolest može držati pod kontrolom isključivo pravilnim načinom života. „U mom slučaju, to znači da nema glutena, laktoze niti šećera jer sam imala i inzulinsku rezistenciju, Također, kako mi je doktor prilikom ultrazvuka rekao, moja štitnjača izgleda kao da ju je netko „premlatio“ što znači da ona kod mene više nema funkciju“, objasnila je.

Što je Hashimotov tireoiditis? Simptomi i uzroci autoimune bolesti štitnjače

Doktor joj je objasnio i da hipotireoza, stanje smanjene funkcije štitnjače, nastaje kada autoimuna bolest „ugasi“ njezinu aktivnost. Jedini način nadoknade hormona u takvim slučajevima je terapija levotiroksinom, koju uzima svakodnevno već više od dvije godine.

Editi Egri kasnije je otkriven i papilarni karcinom štitnjače, no srećom u vrlo ranom stadiju. Onkolozi često ističu da je upravo taj oblik karcinoma, ako se otkrije na vrijeme, najizlječiviji i s najboljom prognozom, što se pokazalo i u njezinu slučaju.

Zanimalo nas je kako je izgledao proces dijagnostike. Bilo nam je drago čuti da je bio relativno brz i jednostavan zbog stručnosti doktora. Redovito je odlazila na kontrole, a u ožujku ove godine obavila je kontrolnu citopunkciju desnog čvora. Upravo tada stigla je dijagnoza papilarnog karcinoma štitnjače. Zanimljivo je da gotovo nije imala tipične simptome bolesti. Osim blagog povećanja tjelesne mase, što je pripisivala posljedicama trudnoće i dojenja, ništa nije upućivalo na ozbiljniji problem. Upravo zato, otkrivanje karcinoma bilo je veliko iznenađenje, ali i dokaz koliko su redovite kontrole važne, čak i kada se osoba osjeća zdravo.

Osobna arhiva Edita Egri

„U početku mi je zapravo bio veliki šok jer nitko nikada ne očekuje čuti te riječi, pogotovo s 29 godina i kada si majka maloj bebi od 3 mjeseca. Budući da moj doktor svemu pristupa vrlo savjesno, a i svakom pacijentu na jedan vrlo topao, empatičan i ljudski način, odmah mi je i objasnio o kakvoj vrsti karcinoma se radi, tako da tu nikada nije bilo dileme“, prisjetila se kada smo ju upitali kako je doživjela dijagnozu.

„Najviše pamtim trenutak kada sam obitelji i prijateljima rekla što se događa“

Suočavanje s bilo kojom teškom dijagnozom iznimno je emotivna situacija, a posebno kada o tome moramo razgovarati s bližnjima. Iz tog smo razloga našu sugovornicu pitali što se događalo kada je obitelji i prijateljima rekla da će morati ići na operaciju štitnjače.

Ispričala nam je da pamti trenutak u kojem je svima rekla što se događa, a dočekali su ju izrazi lica puni tuge i strepnje. Prisjetila se da je upravo ona smirivala situaciju i govorila im da će sve biti u redu. Kao najteži trenutak koji joj je ostao urezan u pamćenje dogodio se na sam dan odlaska u bolnicu: „Kroz glavu mi je samo prolazilo da se moram vratiti kući zdrava svome djetetu. Nakon operacije, sjećam se koliko mi je bilo grozno što nisam smjela dizati vlastito dijete iz krevetića i što sam za većinu stvari ovisila o mami.“

Ipak, nije sve bilo tako crno. Istaknula je da je iz cijele situacije i razgovora s ljudima na odijelu na kojem je ležala naučila i jednu važnu lekciju. „Dobar parfem ili najdraži komad odjeće ne trebamo čuvati za neki poseban dan. Taj poseban dan trebao bi biti svaki jer ne znamo što nam sutra nosi“, podsjetila nas je.

Osobna arhiva Edita Egri

Također, spomenula je da joj je podrška obitelji i prijatelja iznimno pomogla te da je zahvalna što je imala na koga se osloniti kad joj je bilo najteže.

Pogled na zdravlje potpuno joj se promijenio

Nakon svega što je prošla, kaže da joj se pogled na zdravlje potpuno promijenio. Najvažnija lekcija koju je naučila jest da nikada ne treba odustati nakon prvog liječničkog mišljenja, osobito kada osjećamo da nešto u tijelu nije u redu. “Sami sebe poznajemo najbolje”, ističe, dodajući da upornost i povjerenje u vlastiti instinkt mogu biti presudni za pravovremenu dijagnozu.

Već dvije godine pridržava se prehrane bez glutena, laktoze i šećera. Povremeno si dopusti bezglutensku slasticu, ali pazi da sadrži što manje šećera. Kod kuće koristi smeđi šećer, i to samo u jednoj do dvije kave dnevno. Njezin jelovnik danas se temelji na bjelančevinama i obilju povrća, a uz pravilnu prehranu, fizička aktivnost postala je važan dio svakodnevice. “Počela sam redovito hodati jer mi to pomaže da se bolje osjećam”, rekla je Edita Egri.

Osim fizičke, naglašava koliko je važna i emocionalna podrška. Savjetuje svima koji prolaze sličan put da pronađu liječnika od povjerenja, nekoga tko će ih doista slušati i pristupiti im kao osobi, a ne samo kao “još jednom broju u sustavu”. Uz to, ističe koliko znači imati bliske ljude koji razumiju kroz što prolazite i, ako je moguće, razgovarati s nekim tko je prošao sličnu situaciju.

Za kraj poručuje svima koji se spremaju na operaciju štitnjače da s ponosom nose svoj ožiljak. “To nije znak slabosti, nego dokaz hrabrosti i snage”, govori s ponosom sugovornica, dodajući da je upravo taj ožiljak postao njezin simbol borbe i pobjede nad bolešću.