Foto: Privatna arhiva Adriane Klarić, Maginific
Klinika za neurologiju mjesto je na kojem važnu ulogu, uz liječnike, imaju i psiholozi. Njihov posao obuhvaća procjenu kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja pacijenata, što je važan dio dijagnostičkog postupka. Kroz različita psihološka testiranja ispituju se pamćenje, inteligencija, izvršne funkcije, verbalna fluentnost i druge kognitivne sposobnosti. Osim toga, procjenjuju se emocionalno stanje i osobine ličnosti pacijenata, što može pomoći u razlikovanju mogućih uzroka njihovih poteškoća i postavljanju dijagnoze.
Odgovor na važno pitanje: Što radi psihijatar, što psiholog, a što psihoterapeut?
Kako izgleda jedan radni dan psihologinje na neurologiji te zašto je toliko važno da ovakav stručnjak tamo bude prisutan opisuje nam Adriana Klarić iz KBC Rijeka. Na početku našeg razgovora željela je primjerom opisati kako izgleda njezin posao: “Zamislimo da u bolnicu dođe pacijentica u pedesetim godinama koja se javlja na pregled neurologa radi subjektivnog dojma zaboravljivosti. Moja uloga u ovakvom slučaju je ispitati ima li ta pacijentica zaista poteškoća s pamćenjem koje bi ukazivale na neki organski poremećaj ili je možda uzrok zaboravljivosti emocionalno stanje, primjerice depresija ili izražena tjeskoba.”
Magnific
Opisala je kako najčešće radi upravo ovakve stvari koje se odnose na procjenu demencije, ali s obzirom na to da je dio multidisciplinarnog tima klinike, susreće se i s brojnim pacijentima koji boluju od Parkinsonove bolesti, multiple skleroze, osobama koje su preboljele moždani udar ili pate od drugih neurodegenerativnih i neuroloških bolesti.
No, njezina uloga ne prestaje ovdje, već često pruža psihološku podršku pacijentima, ali i članovima njihove obitelji koja je iznimno važna u procesu suočavanja s dijagnozom. Također, pomaže im da nauče kako se bolje nositi s posljedicama koje dijagnosticirana bolest ostavlja na osobu i njezinu bližu okolinu.
Neurodegenerativne i neurološke bolesti uglavnom su kroničnog karaktera pa suočavanje s njihovom dijagnozom može biti težak proces koji znatno utječe na pacijenta i obitelj.
Počeli ste sumnjati u vlastito pamćenje? Psihologinja objašnjava zašto ste možda žrtva gaslightinga
Psihologinja Klarić kaže kako je prva reakcija najčešće šok: “Ljudi su najprije šokirani i ne mogu prihvatiti dijagnozu nakon čega slijedi pokušaj „pregovaranja”, odnosno pacijent i obitelj ulažu trud da vrate stanje na prijašnje, prije bolesti. Kada shvate da to nije moguće slijedi tuga i u ovoj fazi povremeno „zapnu” i razviju pravu depresivnu simptomatologiju gdje je onda tretman usmjeren na liječenje depresije. Tek kada prođe tuga i osoba prihvati svoju dijagnozu može iz toga naći novu snagu i nastaviti imati kvalitetan život, u okvirima svojih mogućnosti. Važan dio prihvaćanja bolesti čini i podrška okoline radi čega nisu neuobičajena i obiteljska savjetovanja.”
Zbunjenost, strah i tuga sasvim su uobičajeni osjećaji kojih se ne treba sramiti niti misliti da nisu normalni. Suočavanje s bolešću i bilo kojom dijagnozom vrlo je stresno i zapravo problem nije kada se emocije izražavaju, već upravo suprotno, kada ih osoba ne verbalizira. Zato psihologinja Klarić radi s pacijentima upravo na prihvaćanju vlastitih emocija te ih uči da su misli, emocije i ponašanje uvijek povezani. S pacijentima radi na prepoznavanju i mijenjanju negativnih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Sugerira da se osoba više druži s drugim ljudima, šeće, brine o prehrani i snu te vježba tijelo i mozak jer sve te navike utječu na tijek bolesti.
“Kada radimo s pacijentima koji imaju somatsku dijagnozu moramo uvijek imati na umu da je cilj naučiti osobu živjeti s tim simptomima (s obzirom da se simptomi ne mogu ukloniti) i maksimizirati kvalitetu života u odnosu na objektivne okolnosti. Volim reći pacijentima da imaju dva izbora – prepustiti se bolesti ili unatoč bolesti nastaviti živjeti život najbolje što mogu”, pojasnila je.
Magnific
Iskrenu komunikaciju s pacijentima zato ističe kao jednu od najvažnijih komponenti svoga rada. Adriana Klarić objašnjava kako postoji i velik broj istraživanja koja su potvrdila povezanost komunikacije zdravstvenih radnika ne samo sa zadovoljstvom pacijenata, već i s boljom suradljivosti, prihvaćanju liječenja i sposobnosti suočavanja sa simptomima bolesti.
Svi smo čuli za izraz "dopamine detox", no ima li ikakvu znanstvenu osnovu?
Osim toga, kaže kako i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) naglašava da je pridržavanje dugotrajnog liječenja rezultat međudjelovanja više čimbenika, uključujući odnos pacijenta i zdravstvenog sustava, osobine bolesti, složenost terapije te psihološke i socijalne okolnosti, a u čemu je pružanje psihološke podrške važan, ponekad i neophodan dio.
“Psiholog pomaže, kao što sam već spomenula, u prihvaćanju bolesti i prilagodbi na promijenjene životne okolnosti; pomaže prepoznati emocionalne, motivacijske i kognitivne prepreke liječenju; u jačanju motivacije i razvoju strategija samostalnog upravljanja bolešću; prepoznavanju psiholoških teškoća koje ometaju pridržavanje terapije,(...) S obzirom na to da znamo da su naše tijelo i um povezani, znamo i da nema zdravog tijela bez zdravog uma”, zaključuje psihologinja.
Kao najteže trenutke s kojima se susreće Adriana Klarić ističe razgovore s članovima obitelji pacijenta koji razvija demenciju i koji joj kažu kako to više nije ista osoba. Za obitelji je vrlo teško prihvatiti da „gube” nekog svog, da ih voljeni član sve teže prepoznaje i da se ponekad ponaša grubo, bezobrazno ili drugačije nego prije. Zbog toga su često ljuti i razočarani. Njezin je posao u tim trenucima dati im do znanja da se pacijent tako ne ponaša namjerno, već je to ponašanje dio bolesti i promjena koje se događaju u mozgu.
Kao važan dio posla spominje i podršku njegovateljima koji su često opterećeni te osjećaju grižnju savjesti ako nisu baš uvijek dostupni. S njima radi na shvaćanju toga da je obveze potrebno delegirati jer u brizi za drugu osobu ipak ne smiju u potpunosti zanemariti sebe, već moraju misliti o svom psihičkom i fizičkom zdravlju. Kod njih primjećuje olakšanje kada iz razgovora dobiju „dozvolu” da brinu i o sebi.
Psihologinja Klarić za kraj ističe kako pacijenti nerijetko osjećaju strah ili nelagodu kada ih se uputi na psihološko testiranje, a neki zbog toga pregled čak i odbiju. Međutim, naglašava da je takva procjena važan dio dijagnostičkog postupka jer može pomoći u utvrđivanju bolesti. Samo testiranje je bezbolno i ne traje dugo, a pacijent u svakom trenutku može zatražiti pauzu ili prekinuti postupak ako se umori ili više ne želi sudjelovati.
Zašto joga pomaže kod stresa? Psihologinja otkriva što se događa sa živčanim sustavom
„Ako pacijent kasnije ima mogućnost dobivanja psihološke podrške, a nakon što znamo koliko je to važno za samo liječenje i kvalitetu života, mislim da je jasno da je razgovor s psihologom nešto što je dobrodošlo svima, a posebno onima koji se suočavaju s dijagnozama”, zaključuje Adriana Klarić.