Mentalni teret modernog društva sve je teži, ali u Hrvatskoj je ljudima i dalje izuzetno teško priznati kada imaju problem. Često se mentalne smetnje smatraju znakom slabosti pa se ljudi zbog stigme koja je i dalje raširena u svim slojevima društva teško odlučuju za traženje psihološke pomoći. Kada to i učine, svim se snagama trude sakriti od onih oko sebe da su potražili pomoć psihologa ili psihijatra kako ih okolina ne bi smatrala “ludima”, “nesposobnima ili “nedovoljno dobrima”. 

O stigmi koja dolazi s mentalnim smetnjama, dostupnosti psihološke pomoći i tome što je potrebno mijenjati u zdravstvenom sustavu razgovaramo sa specijalistom psihijatrije, dr. Andrejem Proševom. 

“Stigma je i dalje prisutna u našem društvu. Ljudi odgađaju traženje pomoći mjesecima, pa i godinama. Stigma je na neki način internalizirana, ne samo da drugi misle da je znak slabosti što sam došao, već i sami tako misle. Osjećaju se kao da su propali, kao da nisu dovoljno jaki. To ima reperkusije i na sam proces liječenja, jer nerijetko se dogodi da odustaju od liječenja čim se osjete malo bolje jer ne žele biti pacijent. Kod nas je zastupljena samomedikacija, ne iznenađuje činjenica o velikoj konzumaciji alkohola, raznih psihoaktivnih supstanci, lijekova na vlastitu ruku. Na žalost, društveno je prihvatljivije biti alkoholičar nego priznati da imaš depresiju”, ističe na početku dr. Prošev porazne činjenice povezane sa stigmom oko mentalnih poremećaja. 

Sve više ljudi u borbi s depresijom. Što Hrvatska čini i gdje ima prostora za napredak?

Naglasio je da se percepcija javnosti o mentalnim poremećajima može i mora mijenjati, a da se to može postići javnim govorenjem i normalizacijom. Posebno je dobro kada o svojim mentalnim izazovima govore osobe iz javnog života jer ljudi tada imaju osjećaj da je to s čime se bore nešto što se može dogoditi svakome, pa čak i “uspješnim ljudima koji su zbog svojih kvaliteta dospjeli u medije”.

Dostupnost psihološke pomoći u Hrvatskoj

Psihološka je pomoć u Hrvatskoj nažalost još uvijek ograničena osim kada su u pitanju hitna, tj. akutna stanja. Kada se govori o javnozdravstvenom sustavu na prvi psihijatrijski pregled osobe obično čekaju od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Sve ovisi o hitnosti i regiji. Na psihoterapiju se, uz neke vrijedne iznimke, obično čeka prilično dugo, a češće dolazi do situacija u kojima ona uopće nije dostupna: “To znači da osoba koja prepozna da joj treba pomoć i nađe hrabrosti zatražiti je, mora čekati mjesecima dok se njeno stanje potencijalno pogoršava. Nedostatak psihoterapeuta u javnom sustavu je ogroman problem. Dok psihijatrijske konzultacije i farmakoterapija jesu dostupni, psihoterapija (koja je iznimno važna za dugoročno poboljšanje i stabilnu remisiju) gotovo da ne postoji unutar javnog zdravstva. To stvara situaciju gdje ljudi dobiju lijekove, ali ne i psihološku podršku koja bi im zapravo pomogla razriješiti uzroke njihovih poteškoća.”

Freepik

S druge strane, postoje privatni psihoterapeuti, ali njihova je cijena obično velika prepreka. Kako bi psihoterapija imala kvalitetan učinak potrebno je redovito dolaziti na termine (često jednom ili čak dvaput tjedno), a to za velik broj ljudi predstavlja značajan financijski izdatak. Većina njih si ovo jednostavno ne može priuštiti. Nažalost, upravo one osobe koje imaju najveću potrebu za psihološkom pomoći često su ujedno i one koje si ju ne mogu priuštiti. 

Kako smo ranije spomenuli, velika prepreka ostaje stigma. Iako se ona polako smanjuje još je uvijek često vidljiv strah od toga što će drugi ljudi misliti ili reći ako saznaju da je netko tražio psihološku pomoć. Poseban strah veže se za svojevrsno “obilježavanje” za cijeli život što negativno utječe na razvoj karijere i društveni status. 

5 najčešćih zabluda o antidepresivima – što stvarno trebate znati

Tu se otvara i pitanje nedovoljne edukacije općenito. Zbog toga što se o problemima s mentalnim zdravljem često govori “šapatom”, mnogo ljudi uopće ne znaju kada je vrijeme da zatraže pomoć. Kako bi se doskočilo ovom problemu potrebno je sustavno ulaganje u edukaciju o mentalnom zdravlju: više psihijatara i psihoterapeuta u javnom zdravstvu, kraće liste čekanja, dostupna psihoterapija pokrivena zdravstvenim osiguranjem i destigmatizacija kroz javne kampanje.

“Postoji nedostatak psihijatara, kliničkih psihologa i psihoterapeuta u javnom sustavu. Ali problem nije samo broj, problem je i distribucija. U Zagrebu i većim gradovima situacija je povoljnija, dok je u manjim mjestima puno lošija. Ljudi u nekim ruralnim mjestima moraju putovati satima do najbliže ambulante. Pitanje je što je s ljudima koji nemaju automobile, stariji ljudi kojima djeca ne žive u Hrvatskoj, oni koji su već u teškom stanju, što oni rade? Najčešće odustaju. Što treba promijeniti? Povećanje broja mjesta na specijalizacijama iz psihijatrije i kliničke psihologije”, poručuje dr. Prošev. 

Freepik

U nastavku je objasnio da je potrebno ići u korak s potrebama koje rastu. Potrebno je ponuditi bolje uvjete rada stručnjacima, uložiti u ambulante u manjim mjestima i potruditi se da mentalno zdravlje ne bude urbani privilegij. Također, psihoterapija bi trebala zauzimati mnogo više prostora u javnom sustavu za razliku od trenutne situacije u kojoj je gotovo nedostupna. Tu je i mogućnost telemedicine za praćenje i podršku kada je to moguće jer bi ovaj način znatno povećao dostupnost. 

Dr. Prošev kaže da je za sve navedeno presudna politička volja i ulaganje: “Da bi to bilo ostvarivo, potrebna je politička volja i financijska ulaganja. Sve ostalo je lijepo pričanje dok se ne uloži novac. Mentalno zdravlje mora postati prioritet, ne samo na papiru već u proračunu.”

Što možemo sami učiniti?

S obzirom na trenutnu nedostupnost pomoći u javnozdravstvenom sustavu, u velikoj smo većini prepušteni sami sebi. Zbog toga dr. Prošev daje savjete kako si možemo pomoći, ali naglašava da ništa zapravo ne može zamijeniti razgovor sa stručnjakom:

Depresija u Hrvatskoj: Kako stigma, alkohol i trauma oblikuju mentalno zdravlje

• fizička aktivnost: Redovito kretanje, makar pola sata dnevno, ima dokazan antidepresivan i anksiolitički učinak. Tijelo i um nisu odvojeni, što radite s tijelom utječe na um.
• kvalitetan san: Spavajte dovoljan broj sati i regularno. Većina ljudi s mentalnim poteškoćama ima narušen san, a bez kvalitetnog sna nema mentalnog zdravlja.
• socijalni kontakt: Osobito je važan kontakt s drugima uživo. Družite se s ljudima “oči u oči”, a ne digitalno. Razgovarajte jer su ljudi socijalna bića koja su se oduvijek razvijala u manjim skupinama.
• postavljanje granica u digitalnom svijetu: Ograničite boravak na društvenim mrežama i surfanje po internetu. Stvorite prostor za sebe bez ekrana jer je ljudskom mozgu potreban odmor od konstantne stimulacije. 
• samoosviještenost: Naučite prepoznavati vlastite signale stresa i njegove okidače. Kada znate što vas uznemirava, znate da je vrijeme za traženje pomoći. 
• pravoremeno traženje pomoći: Nemojte čekati da dođete do svoje najniže točke. Nije sramota tražiti pomoć. Bolje prije nego kasnije.

Freepik

Prema riječima dr. Andreja Proševa čini se da je psihološka pomoć u Hrvatskoj još uvijek neadekvatna u većini slučajeva, ali ono što kao društvo možemo učiniti jest utjecati na percepciju o mentalnim stanjima u javnosti. Potrebno je sustavno se boriti protiv stigme i truditi se ljudima koji osjećaju mentalne smetnje poručiti da su prihvaćeni te da nijedna bolest nije sramota. Mentalnim je bolestima potrebno pristupiti kao i, primjerice, bolestima jetre ili srca, s ozbiljnošću i brigom, a ljudima koji od njih pate s empatijom i razumijevanjem. Na nama je da stvorimo pristupačnije, ugodnije i bolje društvo koje će njegovati kulturu podrške potrebitima.