Rođen u Zagrebu 1967., u obitelji ekonomista, od malih je nogu usvojio sportski duh i disciplinu koji su ga oblikovali i vodili prema najvećim sportskim uspjesima. Kao igrač Mladosti osvojio je prvenstvo i kup bivše Jugoslavije, dva europska kupa prvaka i dva superkupa, a kasnije nosio i kapicu legendarnog talijanskog Pro Recca. Sport ga je naučio radu, odricanju i zajedništvu, a upravo ga je sportska ozljeda usmjerila prema medicini.

Danas je dr. Mladen Miškulin doktor znanosti, docent, primarijus i jedan od najpoznatijih ortopeda u Hrvatskoj. Usavršavao se na glasovitom Istituto Ortopedico Rizzoli u Bologni, a znanja prenosio studentima i kolegama u Europi, SAD-u i Rusiji. Autor je znanstvenih radova i sveučilišnih udžbenika, voditelj Katedre za ortopediju i traumatologiju u Dubrovniku te stalni sudski vještak.

Bio je liječnik hrvatskih reprezentacija u vaterpolu, rukometu i alpskom skijanju, predsjednik Zdravstvene komisije Hrvatskog rukometnog saveza te član zdravstvenih komisija Hrvatskog olimpijskog odbora i Svjetske rukometne organizacije.

U razgovoru s njim odmah se primijeti stručnost i posvećenost detaljima, ali i želja da sve objasni na jednostavan i razumljiv način. Njegovi odgovori odišu toplinom i pokazuju koliko mu je stalo do svakog pacijenta – da razumije svoj problem i vjeruje u proces liječenja. Upravo taj spoj znanja, iskustva i ljudskosti čini ga posebnim i svrstava među najeminentnije ortopedske stručnjake u Hrvatskoj.

Djetinjstvo u Zagrebu – kako ga pamtite?

Pamtim snježne zime i bezbrižne igre, ali i stalno trčanje na zadnji autobus nakon treninga. Odmalena je sport bio moj svijet. S navršenih šest godina postao sam član Mladosti i tamo ostao najveći dio karijere.

Bilo je to vrijeme kada smo osvajali sve – od domaćih prvenstava do europskih kupova. Ali najvažnije su mi ostala prijateljstva – ta grupica nas mladića koji smo tada zajedno prolazili život i danas je ostala povezana.

Kada ste shvatili da vaterpolo neće biti samo hobi?

Početkom osamdesetih, kad smo s Mladosti osvojili prvenstvo i kad sam bio proglašen jednim od najboljih igrača. Tada je krenulo ozbiljno. Kasnije sam igrao i u Italiji, u Pro Reccu, jednom od najtrofejnijih klubova na svijetu. To je bilo neprocjenjivo iskustvo – i sportski i životno.

Ozljeda Vas je usmjerila prema medicini?

Da, to je bila prekretnica. Šest mjeseci nisam imao pravu dijagnozu. Lutao sam od pregleda do pregleda, dok konačno nisam došao do liječenja i povratka u sport. Tada sam si obećao: u svojoj praksi učinit ću sve da nitko ne prolazi kroz to.

Moja misao vodilja od tada je ista – što brže i što kvalitetnije vratiti čovjeku pokret, bilo da je profesionalni sportaš ili netko tko jednostavno želi šetati bez boli.

Kako ste usklađivali studij i vrhunski sport?

Dan traje 24 sata, sve se stigne. Ujutro od 6.15 plivački trening, pa fakultet, navečer opet bazen. Učio sam po noći, u autobusu, na putovanjima. Imao sam i društveni život – sve se moglo kad se htjelo. Medicina je teška, ali kad je zavolite, prepreke ne postoje.

Koji su ispiti bili najteži?

Sjećam se da nisam prošao fiziku, iako sam završio MIOC... Najteža mi je bila patofiziologija jer je predmet bio ogroman i moglo se pitati baš sve. Histologiju pamtim po tome da sam noć nakon ispita sanjao kako prolazim kroz tkiva – mala noćna mora. Ipak, većinu ispita polagao sam na prvom roku.

Što Vas je naučio sport, a što ste prenijeli u medicinu?

Sport je vojska, samodisciplina i odricanje. Talent može doći do izražaja samo uz veliki rad. To sam prenio i u medicinu. Uvijek se trudim biti maksimalno pripremljen – i za ispit, i za trening, i za operaciju.

Specijalizaciju ste radili u Bologni, na čuvenom Rizzoliju. Kako to pamtite?

To je bilo fantastično iskustvo. Istituto Ortopedico Rizzoli jedno je od najeminentnijih mjesta na svijetu za ortopediju. Smješten u starom samostanu, kroz koji prolazi zlatom optočen meridijan – već sama atmosfera vas oblikuje. Bio je to pravi istraživački centar, avangarda u svemu. Radio sam s profesorima Campanacciem, Fontanesijem i Prianom. Morao sam položiti talijanski jezik, državni ispit, raditi na znanstvenim radovima. Na pismenom sam dobio 100 od 100 bodova i tako ušao u svijet ortopedije na najvišoj razini.

Po povratku u Hrvatsku odmah ste krenuli s inovacijama.

U Zaboku smo uveli nove operativne metode, ali i telemedicinske konferencije – naše operacije su se prenosile uživo na sajmovima medicine i tehnike. Kasnije na Svetom Duhu moj tim i ja izveli smo prvu transplantaciju hrskavice u Hrvatskoj. To su bili veliki iskoraci u to vrijeme.

Zašto ste otvorili privatnu bolnicu?

Jer sam želio pacijentima ponuditi najbolje – bez čekanja, s vrhunskim implantatima, u najboljem okruženju. Naravno, državne ustanove su itekako dobre i imaju jako kvalitetan kadar, ali se ljudi odlučuju za privatnika jer žele što prije svoje stanje riješiti. Financije su zapravo jedino ograničenje dolaska u privatnu bolnicu.

U Hrvatskoj nemamo mogućnost ugovora s osiguravajućim kućama, privatnog zdravstvenog osiguranja. A smatram da bi upravo to rasteretilo javno zdravstvo, podiglo kvalitetu usluge za jednu stepenicu više, a ne bi opteretilo budžete naših građana

Od prošle godine ste dio tima SB Arithere. Što Vam znači taj iskorak?

Arithera je eminentna ustanova i logičan korak dalje. Spojili smo dvije izvrsnosti, i to je donijelo velike pomake – uveli smo nove tehnologije, nove načine liječenja. To je stepenica više i za mene i za pacijente.

Kako se tehnika zamjene koljena razvijala od sedamdesetih godina do danas?

Zamjena koljena je tehnika koja od sedamdesetih doživljava stalni napredak. Najveći zamah nastao je stvaranjem mehaničkog načina postavljanja proteze – tako da opterećenje prilikom stajanja na cijelo koljeno bude jednako raspoređeno na vanjski i unutarnji dio, kako bi se u jednakoj mjeri trošilo. Iako je oko 90 posto implantata preživjelo više od deset godina, stručna literatura pokazala je da oko 25 posto pacijenata nakon zahvata i dalje ima određene tegobe. Zato su se počele uvoditi tehnike koje nisu bazirane na mehaničku osovinu i opterećenje od 90 stupnjeva, već su se mijenjali samo oštećeni dijelovi.

Što se tiče robotske kirurgije, iako je dobra, ona ne donosi toliki iskorak jer se proteza i dalje postavlja prema kutu opterećenja, uz standardne setove instrumenata koje dobivamo od proizvođača. Umjetna inteligencija (AI) je pokazala daleko veći napredak. Koljeno se ne može gledati samo u jednoj točki, primjerice u mirovanju kad je najmanje opterećeno – AI ga promatra u pokretu, dakle pod najvećim opterećenjem.

Dakle umjetna inteligencija je donijela najveće promjene. Kako Vam pomaže u planiranju i izvođenju tog zahvata?

Da, a da bismo dobili sve spomenute parametre od AI, radimo specifične preglede koji su osnova za izračune umjetne inteligencije. Ona meni, liječniku, daje prijedlog gdje i kako postaviti implantat. Time se postotak nezadovoljnih pacijenata smanjuje, a dugovječnost implantata značajno povećava. Kad sve to pogledam i partnerima u Houstonu kažem „ovako želim“, već sam ušao u personalizaciju – jer na osnovi izračuna dobivam instrumente specifične za svakog pacijenta. Ti instrumenti neće se koristiti ni kod jednog drugog bolesnika.

To nije robotska kirurgija nego prava personalizirana medicina. Rezultati su fantastični: pacijent nakon zahvata potpuno savija nogu, bolovi su minimalni jer nema velikih oštećenja tkiva, a već prvog dana dajemo puno opterećenje na operiranu nogu. Oporavak je mnogo brži.

Jedno veliko istraživanje pokazalo je da postoji više od 60 osnovnih tipova koljena, s mnoštvom podtipova. Taj podatak jasno otkriva zašto je personalizirana medicina toliko važna – jer svaki pacijent ima posebne zahtjeve. Ja sam bio oduševljen na početku, a danas još i više.

Spomenuli ste i ortobiologiju.

Da, to je nova grana – korištenje matičnih stanica, plazme i vlastitih tkiva za liječenje hrskavičnih problema i tetiva. U kombinaciji s novim tehnologijama, to je budućnost ortopedije.

Doc. Mladen Miškulin

Kako se pripremate za zahvate, postoji li i danas trema?

Svaki zahvat nosi tremu i odgovornost. Najmanji može donijeti komplikacije, zato pristupam svakom kao najzahtjevnijem. U sali se zna ostati i do pet, šest sati – posebice kod zamjena rasklimanih proteza, što je vrlo zahtjevno i nosi velike mogućnosti rizika i komplikacija.

Pacijenti dolaze po pomoć i liječnik to uvijek mora imati na umu. Svakom pokušavam približiti što radimo i na koji način im možemo pomoći, ali i uljepšati dan. Kad mi kažu „vratili ste mi život, vratili ste mi pokret“, to je najveća nagrada. Spavam mirno jer znam da dajem najbolje od sebe svima, iako se uvijek propitujem što je moglo biti bolje.

Mnogi se boje operacije. Što biste im poručili?

Ljudi se boje bez razloga. Moj je savjet: odite na operaciju, poslušajte savjet specijalista, pitajte o svemu što vas tišti i muči. Moraju znati da je ortopedski zahvat često najbolje što im se moglo dogoditi – jer jednim zahvatom rješavaju problem koji ih muči.

Svaki zahvat nosi tremu i za liječnika, ali ja se uvijek jako dobro pripremam. Nikada ne ulazim lakomisleno u operaciju. Svaka je posebna i i onaj najmanji zahvat može dovesti do komplikacija, zato mu se pristupa kao da je najzahtjevniji na svijetu.

Ne smijemo zaboraviti spomenuti za kraj: Dobitnik ste i odlikovanja Reda hrvatskog pletera. Što ono znači za Vas?

To je priznanje za moj rad u sportu i medicini, ali i podsjetnik da sve što radim ima širi smisao. Najveća čast je biti koristan zajednici i ostaviti trag ne samo u struci, nego i u društvu.

Razgovor s dr. Mladenom Miškulinom pokazuje koliko sport i medicina mogu biti isprepleteni. Od bazena i vrhunskog vaterpola do operacijskih sala, njegov put obilježen je disciplinom i upornošću.

Danas, kroz rad u Aritheri i primjenu novih tehnologija poput umjetne inteligencije i ortobiologije, nastavlja razvijati ortopediju i otvarati nove mogućnosti liječenja.

Ana Abrahamsberg