Prema novom istraživanju objavljenom u četvrtak u časopisu Science, geni igraju znatno veću ulogu u očekivanom životnom vijeku nego što se dosad mislilo. Na temelju podataka iz studija o blizancima, međunarodni tim istraživača zaključio je da genetski doprinos očekivanom životnom vijeku iznosi čak 55%.

Ovo otkriće značajno premašuje prethodne procjene, koje su ulogu genetike u životnom vijeku procjenjivale na skromnih 6% do 33%.

Ovo otkriće može izazvati interes, ali i skepticizam, unutar rastuće zajednice zagovornika dugovječnosti i biohakera koji promiču produljenje života isključivo putem suplemenata i prilagođenih režima lijekova.

Razdvajanje unutarnjih i vanjskih uzroka smrti

Autori studije objasnili su da su do ove brojke došli razdvajanjem dva tipa smrtnosti:

• Ekstrinzična smrtnost: Smrtni slučajevi uzrokovani vanjskim čimbenicima (nesreće, ubojstva, opasnosti iz okoliša i zarazne bolesti).

• Intrinzična smrtnost: Smrtni slučajevi uzrokovani unutarnjim biološkim čimbenicima (bolesti povezane sa starenjem, genetske mutacije i opće propadanje zdravlja s godinama).

Odvojenom analizom ovih kategorija, istraživači su dobili precizniju procjenu odnosa između genetike i životnog vijeka. Ovi rezultati su u skladu s podacima o drugim fiziološkim osobinama, poput visine, raspodjele tjelesne masti i mišićne građe, koje se također smatraju nasljednima u udjelu od najmanje 50%.

Freepik

"Brojka koju smo dobili nije pala s neba", rekao je glavni autor studije Ben Shenhar s Weizmannova instituta u Izraelu. "Ako pogledate studije blizanaca o gotovo bilo čemu kod ljudi, dobit ćete tih 50%."

Genetski "plafon" i biološka granica vrste

Morten Scheibye-Knudsen sa Sveučilišta u Kopenhagenu opisao je ovaj pristup kao način "uklanjanja vanjske buke" kako bi se razotkrila temeljna biologija starenja. Istaknuo je da druge vrste jasno pokazuju genetsku granicu:

• Stanica kvasca: živi 13 dana.

• Ljudi: žive maksimalno 120 godina.

• Grenlandski kit: živi 200 godina.

"Dakle, već znamo da su naši geni postavili granicu našem životnom vijeku. Smatram da bi se trebalo više razmišljati o tome, jer životni vijek nije određen isključivo ponašanjem", izjavio je Scheibye-Knudsen.

Izazovi u potrazi za "genima dugovječnosti"

Eric Verdin, izvršni direktor Instituta Buck, upozorio je da ova podjela možda nije sasvim jednostavna. Na primjer, osjetljivost na infekcije poput Covida ili gripe može se smatrati intrinzičnom, budući da je taj odgovor djelomično genetski uvjetovan. Ipak, Shenhar je istaknuo da su istraživači ponovili analizu uzimajući u obzir povećanu ranjivost s godinama, a genetski doprinos je i dalje iznosio oko 50%.

Genetika, stres, infekcije... Ovo su najčešći uzroci gubitka kose kod žena i muškaraca

Istraživači ističu da dugovječnost nije određena jednim "glavnim genom", već složenom interakcijom više njih. Do sada su identificirane samo određene varijante, poput $FOXO3$, $APOE$ i $SIRT6$, ali one nisu prisutne kod svih stogodišnjaka.

Sudbina nije zapisana: Lifestyle i dalje čini 45%

Iako genetika ima snažan utjecaj, stručnjaci upozoravaju da nije opravdano usvajati fatalistički stav.

• Genetika: 55%

• Stil života i okoliš: 45%

"Poruka našeg rada nije da stil života, tjelovježba i prehrana nisu važni", zaključio je Shenhar. "Čak i ako genetika određuje određeni potencijal ili raspon, vaš stil života određuje gdje ćete se unutar tog potencijala pozicionirati. Stoga, ti čimbenici ostaju ključni."