Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) jedan je od najčešćih anksioznih poremećaja koji se pojavljuje već u dječjoj dobi. Djeca koja se bore s ovim poremećajem imaju opsesivne misli koje ne mogu kontrolirati; često vezane uz strah od prljavštine, bolesti ili gubitka kontrole. Kako bi umirila taj unutarnji nemir, razvijaju kompulzivne radnje poput učestalog pranja ruku, brojanja, slaganja predmeta ili ponavljanja određenih riječi i pokreta.

Takvo ponašanje u početku može djelovati bezazleno. Djeca, osobito ona mlađa, prirodno stvaraju male ritual, prije spavanja, jela ili igre, koji im pomažu uspostaviti red i sigurnost. No, kod djece s OKP-om ti rituali postaju neprestani i sve više ometaju normalan život, školu i odnose s drugima. Strah, tjeskoba i osjećaj da „moraju“ nešto učiniti postaju svakodnevni teret.

Ovo niste znali o opsesivno kompulzivnom poremećaju - i vjerojatno vas se tiče više nego mislite

Točan uzrok poremećaja još nije poznat, ali istraživanja upućuju na poremećaj u radu mozga i manjak serotonina, tvari koja regulira raspoloženje i osjećaj smirenosti. Genetika ima važnu ulogu pa se OKP često javlja u obiteljima, no u nekim slučajevima može se pojaviti i nakon infekcije streptokokom, koja djeluje na živčani sustav, prenosi Cedars Sinai.

Simptomi su drugačiji za svako dijete

Simptomi se razlikuju od djeteta do djeteta. Neka djeca postaju opsjednuta čistoćom i pranjem, druga provjeravaju brave ili svjetla, a treća neprestano ponavljaju riječi, brojeve ili određene pokrete. Kod nekih se javlja i strah od kontaminacije, potreba za savršenim redom ili stalna sumnja da su nešto zaboravili ili učinili krivo.

U težim slučajevima dijete može provoditi sate u ritualima i teško razlikovati stvarne potrebe od kompulzivnih poriva. Ti obrasci ponašanja često uzrokuju kašnjenja, poteškoće u školi i sukobe u obitelji. Kod mnoge djece prisutni su i drugi poremećaji poput anksioznosti, depresije ili tikova, što dodatno otežava prepoznavanje pravog uzroka problema.

Za razliku od odraslih, djeca često ne razumiju da njihovo ponašanje nije uobičajeno, što liječenje čini dodatno izazovnim. Zbog toga je važno da roditelji i nastavnici prepoznaju znakove. Primjerice, ako dijete izbjegava dodir s određenim predmetima, iznova traži potvrdu da je nešto učinilo ispravno ili pokazuje nagle promjene raspoloženja kad mu se onemogući ritual.

Dijagnozu postavlja dječji psihijatar ili klinički psiholog nakon detaljne procjene djetetovog ponašanja, razgovora s roditeljima i, po potrebi, suradnje sa školom. Da bi se postavio OKP, opsesije i kompulzije moraju biti česte, izražene i dovoljno snažne da ometaju svakodnevni život i razvoj djeteta. Rana dijagnoza ključna je jer sprječava da se poremećaj ukorijeni i oteža djetetovo odrastanje.

Liječenje OKP-a

Liječenje najčešće uključuje kombinaciju psihoterapije i lijekova. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) smatra se najučinkovitijim pristupom jer djetetu pomaže razumjeti vlastite misli, prepoznati iracionalne strahove i naučiti nove obrasce ponašanja. Roditelji su pritom ključni partneri jer uče kako reagirati na djetetove rituale i kako ga podržati bez dodatnog pojačavanja simptoma.

U nekim slučajevima koriste se i lijekovi iz skupine antidepresiva (SSRI) koji povećavaju razinu serotonina u mozgu, a ponekad i antibiotici, ako je poremećaj povezan s infekcijom. Roditelji mogu mnogo učiniti. Otvoren razgovor, razumijevanje i uključivanje škole u proces liječenja mogu značajno olakšati djetetov put prema oporavku. Djeca s OKP-om često osjećaju sram zbog svojih misli i ponašanja, pa im je podrška obitelji presudna.

Iako se OKP ne može potpuno spriječiti, rano prepoznavanje simptoma i pravodobno liječenje donose veliku razliku. Uz stručno vodstvo, terapiju i stabilnu podršku okoline, većina djece s ovim poremećajem može voditi ispunjen i uspješan život oslobođena straha da će ih vlastiti um nadvladati.