Na Svjetski dan dječje paralize koji obilježavamo svake godine 24. listopada, prisjećamo se zašto je tema ove bolesti nešto o čemu i dalje treba podizati svjesnost u javnosti. Naime, početkom prošlog stoljeća, ova je bolest bila jedan od glavnih uzroka smrtnosti, doživotnog invaliditeta i akutne paralize kod djece u svijetu i Hrvatskoj.

Prema podacima HZJZ-a, nakon uvođenja cjepiva u razdoblju 1950-ih i 1960-ih u razvijenim je zemljama bolest stavljena pod kontrolu i gotovo iskorijenjena. Rutinska imunizacija širom svijeta uvedena je nešto kasnije, 1970-ih. Cijepljenje protiv dječje paralize u Hrvatskoj je počelo 1961. godine, a danas poliovirus postoji u samo dvije države, Pakistanu i Afganistanu.

Kako bismo saznali više pouzdanih podataka o dječjoj paralizi, obratili smo se Hrvatskom savezu udruga cerebralne i dječje paralize. Također, imali smo priliku razgovarati i s gospodinom Damirom Brkićem, predsjednikom Udruge osoba s invaliditetom Virovitica koji je i sam prebolio ovu tešku bolest.

Hrvatska i svijet prije i nakon uvođenja cjepiva protiv dječje paralize

Kako bi cijepljenje na području bivše Jugoslavije, a time i Hrvatske uopće bilo moguće, 1960. godine provodilo se terensko ispitivanje cjepiva koje je obuhvatilo 8000 djece predškolske dobi iz Kragujevca. Upravo je to bila godina kada se bolest značajno proširila, pa je uskoro počela masovna kampanja cijepljenja koja će potrajati iduće dvije godine. Cjepivo je postalo obvezno 1961. godine, a cijepljene su sve osobe do 20 godina starosti što je rezultiralo značajnim smanjenjem smrtnih slučajeva od poliomijelitisa (dječje paralize).

Iz Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize objasnili su da je 1960. godine zabilježeno gotovo 600 slučajeva dječje paralize, no već nakon provođenja kampanje taj se broj toliko smanjio da je doveden gotovo na nulu: "Posljednji slučaj dječje paralize u Hrvatskoj zabilježen je 1989. godine."

Izlet u Dubrovnik; Osobna arhiva Damir Brkić

S obzirom da je bolest u Hrvatskoj danas potpuno iskorijenjena, zanimalo nas je što Savez udruga zna o situaciji u svijetu. "Moramo istaknuti da je početkom prošlog stoljeća dječja paraliza izazivala golem strah roditeljima djece diljem svijeta. Situacija se drastično promijenila nakon što je Dr. Jonas Salk 1955. godine izumio cjepivo, koje je u zemljama koje su ga uvele ovaj virus svelo na minimum. Novi slučajevi poliomijelitisa ove su godine zabilježeni u Pakistanu i Afganistanu", poručili su.

Globalno smanjenje slučajeva dječje paralize možemo, naravno, zahvaliti otkriću cjepiva. 1988. godine Svjetska zdravstvena organizacija pokrenula je Globalnu inicijativu za iskorijenjavanje bolesti i time broj zaraženih osoba smanjila za čak 99 posto. Nažalost, u već spomenutim državama Afganistana i Pakistana, cjepni obuhvat još je uvijek nedovoljan pa virus i dalje napada djecu. Razlog tome su stalni sukobi, nepristupačan teren koji sprječava efikasne kampanje cijepljenja, ali i upitna dostupnost čiste i pitke vode te ostalih higijenskih uvjeta koji su neophodni kako bi se bolest iskorijenila.

Javno mišljenje o cijepljenju i opasnost od bolesti u sadašnjem vremenu

S obzirom na to da je cijepljenje i danas tema o kojoj se vode brojne rasprave iako se smatra jednim od najvećih dostignuća modernog svijeta, zanimalo nas je kakva je situacija bila 60-ih u vrijeme bujanja dječje paralize i uvođenja cjepiva.

Osobna arhiva Damir Brkić

"Ne raspolažemo točnim podatkom o javnom mnijenju o cjepivima kako ni iz 1960-ih tako ni za danas. S druge strane, od šezdesetih je cijepljenje bilo obavezno i široko dostupno te poduprto državnim kampanjama, što je vodilo do visoke procijepljenosti populacije“, rekli su iz Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize. Spomenuli su i da su svjesni kako se danas bilježi porast skepse prema cjepivima i činjenicu da HZJZ već posljednjih nekoliko godina upozorava na problem kontinuiranog pada cijepnih obuhvata. „Edukacija je svakako iznimno bitna u očuvanju povjerenja u imunizaciju, danas možda više nego ikad, budući da se neprovjerene informacije rapidno šire putem društvenih mreža", kažu nam.

Ono što posebno brine su upravo zabilježeni slučajevi pojave virusa dječje paralize koji i dalje postoje u svijetu. Iz Udruge su napomenuli da je ovo virus koji se iznimno brzo i lako širi, a u čak 70 posto slučajeva simptomi zaraze ne postoje.

Osobna arhiva Damir Brkić

Ovo je bio podatak koji nas je posebno iznenadio pa smo sugovornike pitali što bi danas poručili roditeljima koji dvoje oko cijepljenja svoje djece protiv ove bolesti jer smatraju da ona više ne postoji. "Poručili bismo im da se informiraju iz provjerenih izvora te da ne uzimaju sve što pročitaju na internetu kao istinito, već da si daju truda i provjere odakle dolazi informacija", napomenuli su.

O dječjoj paralizi razgovarali smo s Damirom Brkićem: "Kada smo išli na izlete, ako nisam mogao hodati nosili bi me na leđima"

Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize omogućio nam je razgovor s gospodinom Damirom Brkićem, inače predsjednikom Udruge osoba s invaliditetom Virovitica. Gospodin Brkić je osoba koja je kao dijete bolovala od dječje paralize te i danas živi s posljedicama koje je bolest uzrokovala. U razgovoru smo doznali kako je bilo saznati za ovu dijagnozu u ranoj dobi od 5 godina, nositi se s neznanjem i strahom koji su uslijedili te unatoč tome živjeti ispunjen život mnogo godina kasnije.

Našeg smo sugovornika najprije pitali kako je izgledalo liječenje u vrijeme kada cjepiva još nije bilo.

Kako prepoznati cerebralno oštećenje vida - najčešći uzrok oštećenja vida u djece

"Epidemija dječje paralize počela je 1960. godine te je tada nabavljeno cjepivo i započelo je masovno cijepljenje djece. U to sam vrijeme imao 5 godina te sam s majkom putovao u Zagreb kako bih se cijepio. Ona se, naime, jako bojala zaraze. Bio sam dijete i ne mogu reći da se svega savršeno sjećam, ali ono što znam je da sam u Zagrebu dobio temperaturu te smo otišli liječniku. Dali su mi injekciju penicilina misleći da se radi o prehladi. Sutra ujutro više nisam mogao stati na noge pa su me hitno prevezli u bolnicu Rebro gdje mi se stanje pogoršalo – postao sam potpuno nepokretan", priča Damir Brkić.

Prisjetio se da su ga stavili u čelična pluća jer nije mogao disati. Nakon nekog vremena njegovo je tijelo svladalo virus dječje paralize, ali posljedice su ostale do danas. Živci u leđnoj moždini bili su mu oštećeni i prekinuti. Nakon toga, prebačen je u Krapinske toplice gdje je odmah počela rehabilitacija ne bi li mu pokušali pomoći i spasili ono što se moglo. "Ruke su mi se oporavile, ali neki živci koji pokreću mišiće na nogama bili su trajno uništeni. Prohodao sam šepajući. S vremenom, zbog slabosti mišića i šepanja iskrivila mi se i kralježnica", dodao je.

Izlet na Mljet; Osobna arhiva Damir Brkić

Govorio nam je i o djetinjstvu koje se sasvim promijenilo kada je doznao za dijagnozu.

"Djetinjstvo i prva četiri razreda osnovne proveo sam u toplicama – Krapinske, Tuheljske i Lipik. Peti i šesti razred bio sam kod kuće. Nakon toga, otišao sam u dječju bolnicu na Kantridi u Rijeci gdje sam prošao nekoliko operacija koje su mi trebale popraviti hod. Ondje sam proveo godinu dana i završio 7. razred u bolnici. Vratio sam se kući i tu nastavio školovanje, a nakon 8. razreda upisao sam gimnaziju", ispričao je.

"Djetinjstvo u toplicama provodio sam s drugom bolesnom djecom i svi smo bili isti. Nismo igrali igre koje su bile dostupne zdravoj djeci, već one koje smo mogli. Nedostajali su nam roditelji“, nastavio je prisjećajući se teških trenutaka.

Kada je nastavio školovanje kod kuće družio se sa zdravom djecom. Napomenuo je da su ga prihvatili te da se nikada nije osjećao manje vrijednim. U gimnaziji je bio jedina osoba s invaliditetom, ali nije imao nikakvih problema. S kolegama iz razreda družio se i van nastave: "Kada smo išli na izlete, ako nisam mogao hodati, nosili bi me na svojim leđima.

Nakon gimnazije završio je Fakultet organizacije i informatike (FOI) u Varaždinu i radio u računskom centru u Tvinu do mirovine.

"Nekako najljepši period mog života započeo je kada sam se priključio organiziranim odmorima za osobe s invaliditetom pa sam tako provodio po dva tjedna u odmaralištu Perna u blizini Orebića. Ondje bi se okupilo više od 200 osoba s invaliditetom, a bile su organizirane razne aktivnosti, poput turnira u šahu i izleta", podijelio je Damir Brkić.

Na kraju, zanimalo nas je kako gleda na svoje iskustvo iz današnje perspektive i što bi poručio mlađim generacijama koje možda ne shvaćaju u kolikoj su mjeri cjepiva promijenila živote ljudi.

"Za mene je cijepljenje počelo prekasno. Ne znam kakav bi bio moj život da sam se kao dijete cijepio ranije", rekao je.

Njegove riječi jasna su nam poruka koliko je cijepljenje protiv teških i zaraznih bolesti važno te koliko je bitno educirati se i slušati samo provjerene znanstvene izvore kako bismo svi zajedno kročili u  zdravu budućnost.