Teška bolest kao što je epiteloidni sarkom mekog tkiva s destrukcijom vratnog kralješka dijagnoza je koja bi uplašila svakoga. Radi se o dijagnozi kojoj se ne zna točan uzrok, ali se zna da se razvija kad određene stanice u mekom tkivu osobe prolaze kroz genetske promjene koje uzrokuju njihov rast i nekontrolirano dijeljenje. Svoju priču o ovoj dijagnozi i pobjedi nad njom s nama danas dijeli hrabra Lorena Radić kojoj je sa 16 godina bolnica postala drugi dom.

Na samom početku borbe, dok još nije sumnjala da se s njenim zdravljem događa nešto ozbiljno, Lorena Radić susrela se s izraženim osjećajem boli. Kaže da je to bol koju je jako teško zamisliti i opisati riječima danas kada se prisjeća iskustva. Bol se isprva javljala povremeno i trajala je svega nekoliko trenutaka pa joj nije pridavala previše pažnje. No, uskoro su bolovi postajali sve intenzivniji te su se javljali češće da bi naposljetku postali neizdrživi: “Imala sam osjećaj da bol nikada neće prestati, a najteže mi je bilo obavljati obveze vezane uz trening i školu.”

Lucija Dorotić: Preživjela sam najagresivniji oblik tumora na mozgu

Ono što joj se najviše urezalo u pamćenje i što će uvijek pamtiti bio je osjećaj neizvjesnosti prije same dijagnoze. Znala je da s njezinim organizmom događa nešto loše, ali nije znala o čemu se točno radi. Ova agonija trajala je dva mjeseca poslije čega su uslijedile biopsije, rendgeni, magnetske rezonance i kemoterapije. Kaže da je sve to fizički podnijela prilično dobro, ali da više nije strpljiva kao što je bila nekada. 

Dijagnoza koja mijenja život iz korijena

U trenutku dijagnoze pogodile su je različite emocije: “Tuga, zabrinutost, nervoza…sve sam osjećala odjednom, pa se sve izmjenjivalo iz sata u sat, iz dana u dan. Najteži dio bio mi je taj što sam se morala pomiriti sa situacijom u kojoj sam se našla, prihvatiti da će ovo biti borba koja će mi obilježiti život i nositi se sa svim teškoćama koje me očekuju. S vremenom sam shvatila da moram ostati psihički jaka jer ću jedino tako postići rezultat koji želim.”

Za Lorenu Radić nije bilo odustajanja i riječi “ne mogu” i “neću uspjeti” nisu postojale, naprosto zato što je, iako iznimno mlada, shvaćala da joj samo mogu odmoći. Znala je da je pozitivan stav i borba jedino što joj preostaje kako bi se borila s bolešću i na kraju iz te borbe izašla kao pobjednica. 

Foto: Privatna arhiva Lorene Radić

Sarkom s kojim se borila zahvatio je vratni kralježak i prouzročio joj nesnosne bolove koji nikako nisu prestajali. U periodu dijagnosticiranja i liječenja nije osjećala mnogo sigurnosti, a mentalni teret osjećala je i njezina obitelj te svi dragi ljudi u njezinoj okolini. Tijekom liječenja bila je podvrgnuta nekoliko operacija, a problem je nastao kada je nakon jedne od njih izgubila svijest. Liječnici su nakon te epizode zaključili da bi za nju bilo najsigurnije da više ne ustaje iz kreveta. 

“U krevetu sam provela mjesec i pol dana što je uzrokovalo atrofiju mišića te gubitak fizičke i psihičke snage. Na svu sreću, mogu reći da sam se s vremenom vratila u “normalu”, ali put do toga bio je iznimno težak i izazovan i preda mnom su se ispriječile brojne prepreke. Ponovno sam morala učiti i savladavati najosnovnije stvari kao što su hodanje, ustajanje iz kreveta ili držanje stvari u rukama. Danas zaključujem da je upornost bila ključ za postizanje rezultata”, prisjeća se teškog perioda koji će zauvijek pamtiti.

Unatoč strahu, odlučila je biti jaka

Lorena Radić kaže da je strah prožimao cijelo njeno biće jer nikada nije znala kakav će joj biti sutrašnji dan niti što bi moglo poći po zlu. Priznaje da je bijeg od stvarnosti tražila u ljudima oko sebe. Mnogo je vremena provodila s radnim terapeutima, fizioterapeutkinjom, psihologinjom i medicinskim sestrama na odjelu. Ponekad je i razgovarala s drugom djecom koja su dijelila njenu sudbinu i koja su jedina točno znala kako se osjeća. Izvan zidova bolnice imala je prijatelje koji su se uvijek trudili oraspoložiti je koliko je to bilo moguće, a nerijetko su joj pomagali i oko školskih zadataka.

Foto: Privatna arhiva Lorene Radić

Sve to pomagalo joj je da se lakše nosi s kemoterapijom i zračenjem koja su sama po sebi iznimno teška iskustva. Radi se o tretmanima koji se na svaku osobu odraze na drugačiji način: “Prošla sam dosta operacija i znala sam da je to nešto što naprosto moram odraditi.  “Dođem, odradim i odem” riječi su koje su mi svaki put prošle kroz glavu kada je došao red na bilo kakav zahvat ili kemoterapiju. Mnogo me toga u ovom periodu iznenadilo, ali najviše sam iznenadila samu sebe jer nikada nisam mislila da ću se uspješno boriti s nečim toliko ozbiljnim i strašnim kao što je sarkom. Shvatila sam da moram biti jaka zbog sebe i da će na tako sve proći bezbolnije.”

Medikol: Javno privatno partnerstvo u PET/CT pretragama duplo povoljnije za državu

Tijekom liječenja imala je mnogo iskustva s MR-om i PET/CT skenerom, koji su liječnicima uvelike pomogli da utvrde što se točno događa u njezinu tijelu: “Sve je prošlo dobro, iako moram reći da mi je pregled PET/CT uređajem bio nešto neugodniji od onoga na MR-u. Ipak, upravo PET/CT-u mogu zahvaliti preciznu dijagnozu, jer su pomoću te pretrage liječnici točno utvrdili postoje li aktivne stanice. Prve sam preglede obavljala MR-om, no kasnije sam mnogo češće odlazila na PET/CT jer omogućuje znatno bolju kontrolu stanja.”

Pogled unatrag i poruka za djecu koja se bore s malignim bolestima

Lorena Radić na kraju ističe da ju je borba s epiteloidnim sarkomom mekog tkiva s destrukcijom vratnog kralješka naučila da više cijeni sebe, svoje vrijeme i zdravlje. Također, danas je svjesna koliko su svi životni trenuci i dragi ljudi zapravo nezamijenjivi te da u svemu treba maksimalno uživati jer nikada ne znamo kada ćemo nešto napraviti ili nekoga zagrliti posljednji put. 

“Cijenim svaki trenutak u svom životu i nikada ne odustajem od zacrtanih ciljeva”, kaže ponosno. 

Djeci koja se bore s malignim bolestima poručuje da ostanu svoja i vjeruju u to da će sve biti dobro. Naglašava da je i njima i njihovim obiteljima potrebna pomoć društva i okoline kakvu je ona dobila. Posebno je spomenula pomoć Udruge Krijesnica koja se svaki dan trudi olakšati dane oboljelima i njihovim bližnjima. 

Život sa psorijazom: “Rano sam shvatila da neću živjeti kao većina vršnjaka”

“Voljela bih da ljudi shvate da borba ne prestaje u trenutku kada liječenje završi. Zapravo tek tada počinje jer je od kemoterapije teže jedino vratiti se normalnom životu koji smo živjeli prije dijagnoze. Podrška je djeci i ljudima koji se bore s malignim bolestima potrebna u svakom trenutku i nikada ne smije izostati”, objasnila je i pozvala na empatičan pristup koji puno znači svakom pacijentu i njegovoj obitelji.