Kihanje je jedna od najsnažnijih nevoljnih radnji koje ljudsko tijelo može izvesti. Povijesno gledano, interpretacije ovog fenomena bile su raznolike: u Homerovoj Odiseji smatralo se dobrim znamenom, dok je Sveti Augustin s dozom prijekora bilježio običaj ljudi da se vrate u krevet ako kihnu dok obuvaju papuče. No, u 2026. godini, dok se borimo s novim ekološkim izazovima, znanost nudi mnogo konkretnije odgovore.

Obrambeni sustav na prvoj liniji fronta

Kako piše Joel Snape u svom tekstu za The Guardian, kihanje je zapravo složeni imunološki odgovor. Sheena Cruickshank, imunologinja i profesorica na Sveučilištu u Manchesteru, objašnjava mu da je to "fizički odgovor na iritaciju". Naš nos nije samo organ njuha; on je opremljen cilijama, mikroskopskim dlačicama koje djeluju kao senzori. Kada te dlačice detektiraju uljeza – bilo da je riječ o virusu prehlade, peludi ili običnoj prašini – aktivira se živčani signal koji pokreće eksplozivnu reakciju trbušnih i prsnih mišića.

Trebamo li pustiti ljubimce da spavaju s nama? Evo što kažu stručnjaci

Zanimljivo je da iritacija ne mora uvijek dolaziti iz unutrašnjosti nosa. Snape podsjeća na postojanje trigeminalnog živca koji, odgovoran za senzore lica, može biti potaknut hladnim zrakom ili čak čupanjem obrva. Postoji i fenomen poznat kao ACHOO sindrom (nasljedno kihanje uzrokovano jakom svjetlošću), koji još uvijek nije potpuno razjašnjen, ali potvrđuje koliko je ovaj refleks kompleksno povezan s našim živčanim sustavom.

Freepik

Rušenje urbanih mitova

Snape se u nastavku svoje kolumne za The Guardian obračunava i s nekim od najdugovječnijih mitova. Suprotno uvriježenom mišljenju, kihanje ne putuje brzinom od 160 km/h (poput servisa vrhunskih tenisača). Novije studije sugeriraju znatno skromniju brzinu od oko 16 km/h. Također, znanost potvrđuje: srce ne staje tijekom kihanja, a oči vam neće ispasti ako ih pokušate držati otvorenima – te su priče puka narodna predaja. Ipak, silovitost kihanja nije uzaludna. "To je osnovni zaštitni mehanizam", naglašava Cruickshank u razgovoru za Guardian, ističući da je cilj spriječiti ulazak štetnih tvari u pluća.

Znak zagađenja, a ne samo prehlade

Posebno intrigantan dio istraživanja odnosi se na utjecaj okoliša. Snape naglašava kako istraživanja pokazuju da zagađenje zraka izravno oštećuje sluznicu nosa, čime se olakšava prodor alergena. Što je zrak u gradovima zagađeniji, to su simptomi alergija duži i teži. Postoje čak dokazi da zagađenje može "reprogramirati" naš imunološki sustav, uzrokujući neprikladne i burne reakcije na inače bezopasne čestice.

Catherine Noakes, stručnjakinja za patogene u zraku sa Sveučilišta u Leedsu, ističe kako je kihanje ključan put za širenje infekcija poput gripe, Covida ili ospica. Njezin je savjet, prenesen u Snapeovom tekstu, jednostavan: ako puno kišete, razmislite o ostanku kod kuće.

Kultura i bonton

Na kraju, Snape nas podsjeća da, iako znanost objašnjava mehaniku, kultura zadržava tradiciju. Bez obzira na to kišete li zbog papra, sunca ili virusa, "vampirski" stil (u pregib lakta) ostaje najsigurnija opcija za okolinu. A ono čuveno "Nazdravlje"? Čak i ako znamo da nam duša neće pobjeći kroz nosnice, taj mali čin ljubaznosti i dalje ostaje neizostavan dio ljudske interakcije.

Cijelu kolumnu Joela Snapea pročitajte na portalu The Guardian.