Velika mobilnost zglobova zvuči veoma pozitivno te je često zaslužna za odlične rezultate osoba koje se bave baletom, gimnastikom, plivanjem, glazbom ili jogom. Obično se može prepoznati po tome što osoba primjećuje kako od djetinjstva s lakoćom radi različite trikove:  savija palac unatrag do podlaktice, pruža lakat ili koljeno preko ravne linije, lako dotakne dlanovima pod s ispruženim koljenima.

Hipermobilnost zapravo znači da svoje zglobove možete pomicati izvan opsega koji se inače smatra uobičajenim kod većine ljudi. Sama po sebi nije bolest, već varijacija u građi, ali ako počne uzrokovati određene negativne simptome, tada govorimo o nečemu što je potrebno shvatiti ozbiljno. Upravo o tome kada je hipermobilnost normalna, a kada zahtjeva pažnju, razgovaramo s fizioterapeutom Dejanom Gvoićem.

"Bol ne znači da ste slomljeni": fizioterapeut otkriva zašto kronična bol traje godinama

“Velik dio ljudi s hipermobilnošću kroz cijeli život nema nikakvih tegoba. Granica se prelazi onda kad gibljivost počne donositi simptome. Ako se uz nju javljaju bolovi, osjećaj nestabilnosti zglobova, česta uganuća ili iščašenja te izražen umor, više ne govorimo o bezazlenoj osobini, nego o nečemu što vrijedi shvatiti ozbiljno. Tu obično govorimo o poremećaju iz spektra hipermobilnosti”, objašnjava fizioterapeut kada je vrijeme za razgovor sa stručnjakom.

Kaže kako nije važno koliki je opseg pokreta, već primjećuje li se prisutnost simptoma te utječu li oni na vašu svakodnevicu. Ako je odgovor potvrdan, vrijeme je za posjet stručnjaku. 

Tegobe povezane s hipermobilnošću

Kao najčešću tegobu povezanu s hipermobilnošću Dejan Gvoić spominje bol u zglobovima. Bol se obično očituje nakon aktivnosti ili pred kraj dana. Osim toga, česta su i uganuća te osjećaj da zglob iskoči ili djelomično iskoči pa se vrati. Ovo se obično opisuje kao nestabilnost ili “bježanje” zgloba. Kod nekih osoba su to i prava iščašenja koja se ponavljaju.

Fitness trener otkriva najvažnije vježbe snage i pravilnu tehniku izvođenja

Simptom koji se rijetko povezuje s hipermobilnošću je i umor, a on zna biti veoma izražen jer kod takvih osoba mišići moraju puno više raditi kako bi stabilizirali zglobove, pa je tijelo naprosto više opterećeno. Uz to često idu i slabija koordinacija ili osjećaj nespretnosti.

Osobe s hipermobilnošću često se bore s uganućima i iščašenjima iz dva razloga. Kod hipermobilnih osoba ligamenti (veze koje pasivno drže zglob na okupu) su rastezljiviji i pružaju manje „kočnice“ na kraju pokreta: “To znači da zglob lakše ode predaleko u pokret, preko sigurne granice, prije nego što ga išta zaustavi. Zbog toga je veći rizik od uganuća i iščašenja.”

Foto: Privatna arhiva Dejana Gvoića

Osim toga, osjet položaja zgloba u prostoru (propriocepcija) kod njih je često slabiji, kaže fizioterapeut i objašnjava: “Mozak jednostavno dobije lošiju povratnu informaciju o tome gdje se zglob nalazi i kad se približava granici. Ako mozak na vrijeme ne „osjeti“ da zglob ide predaleko, mišići ga ne stignu zaštititi. Tako se zglob ozljeđuje prije nego što obrambeni mehanizam uopće reagira.”

Zato stabilnost zgloba u potpunosti ovisi o mišićima koji bivaju preopterećeni pa se pojavljuje bol i umor. S vremenom dolazi do pojave mikroozlijeda, a neke osobe razviju dugotrajnu bol i preosjetljivost živčanog sustava. 

Zbog svega navedenog, kod hipermobilnosti je cilj izgraditi mišićnu kontrolu i bolji osjećaj za zglob.

Vježbe koje možete raditi ako živite s hipermobilnošću zglobova

Dejan Gvoić savjetuje da se vježbe svakako rade, ali postepeno i strpljivo te da cilj nije veći opseg, već bolja kontrola unutar postojećeg opsega: “Najkorisnije je ono što gradi snagu i kontrolu oko zglobova. Volim to opisati kao izgradnju mišićnog „steznika” koji preuzima posao koji ligamenti ne obavljaju dovoljno dobro. Tu su izvrsne vježbe snage u kontroliranom opsegu, takozvane vježbe zatvorenog lanca gdje je stopalo ili šaka u kontaktu s podlogom, izometričke vježbe gdje se mišić napreže bez velikog pokreta, te trening ravnoteže i propriocepcije.”

Jednostavne vježbe istezanja koje možete izvoditi i za radnim stolom

Hipermobilne osobe gotovo nikada ne trebaju raditi na fleksibilnosti, već na stabilnosti. Nije preporučljivo iskušavati granice i raditi impresivne “trikove” gibljivosti jer ti krajnji položaji najviše opterećuju zglob. Kontrola pobjeđuje opseg, ističe fizioterapeut.

Kako bi pacijent točno znao što radi, Dejan Gvoić preporučuje obavljanje razgovora i pregleda kod fizioterapeuta. U svom radu koristi Beightonov zbroj kao polaznu mjeru gibljivosti, ali uvijek se oslanja i na riječi pacijenta s kojim razgovara o tome što ga muči, gdje osjeća bolove te kako mu ti bolovi utječu na svakodnevni život. 

Foto: Privatna arhiva Dejana Gvoića

“U procjeni gledamo puno više od samog opsega pokreta: koliko su mišići jaki, kakva je kontrola i ravnoteža, kakav je osjet položaja zgloba, gdje točno popušta stabilnost u određenim pokretima. To nam onda usmjerava ciljani kineziterapijski program. Praćenje je isto tako važno kao i procjena. Ne pratimo koliko je netko gibak, jer to nije cilj, nego pratimo funkciju, snagu, kontrolu, razinu boli i koliko osoba može raditi stvari koje su joj važne”, objašnjava fizioterapeut na što se fokusira kod pregleda i vođenja pacijenta s hipermobilnošću. 

Ono na što još stavlja naglasak svakako je edukacija samog pacijenta koji treba poznavati svoje tijelo i u njemu živjeti bez straha. Kod hipermobilnosti naglasak se stavlja na to da pacijent nauči upravljati svojim stanjem. Dakle, fizioterapeut je ovdje podrška i voditelj koji pomaže osobi s hipermobilnošću da funkcionira samostalno i sigurno.

“Ostanite aktivni i jaki”, poručuje Dejan Gvoić

“Prvi i najvažniji savjet je ostati jak i aktivan. Kod hipermobilnosti kretanje nije opasnost, nego zaštita, jer mišići preuzimaju posao stabilizacije zgloba. Redovit, dobro doziran trening snage najbolja je dugoročna investicija. Bitna je dosljednost. Drugi savjet, koji će možda zvučati malo neobično, jest da hipermobilnost ne koristite u svakodnevnim situacijama. Mnogi hipermobilni ljudi nesvjesno stoje, sjede ili drže predmete u krajnjim, zaključanim položajima zglobova, recimo s prenapregnutim koljenima ili laktovima, jer im je tako naizgled lakše. Zapravo time stalno opterećuju upravo onaj dio koji je najranjiviji. Vrijedi steći naviku držati zglobove u normalnom, malo savijenom, aktivnom položaju. Uz to, vrijedi rasporediti aktivnosti i upravljati energijom, zbog sklonosti umoru, raditi na svjesnosti položaja tijela, paziti na potporu obuće i ergonomiju u svakodnevici i ne pretjerivati s istezanjem”, savjetuje za kraj.