S kroničnom boli bori se velik broj ljudi u Hrvatskoj, a mnogi od njih godinama čekaju na dijagnozu i odgovarajuće tretmane koji će im olakšati život. Za razliku od akutne boli koja predstavlja svojevrsni alarm koji traje nekoliko dana ili tjedana te nas upozorava na to da je vrijeme da stanemo kako se ne bismo još jače ozlijedili, kronična bol nešto je sasvim drugo. Ona traje dulje, čak i nakon što je određeno tkivo zacijelilo. Ovdje se više ne govori o stanju tog tkiva, već o tome kako živčani sustav obrađuje bol. 

Fizioterapeut Dejan Gvoić objasnio nam je ukratko što je kronična bol: “Zamislite da je alarm s početka priče postao preosjetljiv, da je netko povećao njegovu glasnoću. Sustav koji prenosi i tumači bolne signale postane osjetljiviji, pa reagira jače i na slabije podražaje, ponekad i na pokrete ili dodire koji normalno uopće ne bi boljeli.”

Život sa psorijazom: “Rano sam shvatila da neću živjeti kao većina vršnjaka”

Bol ne predstavlja izravno mjerilo oštećenja tkiva, već nešto što ljudski mozak stvara na osnovu procjene koliko je situacija opasna, a ta procjena uzima u obzir mnogo više od samog stanja tkiva. 

“Kad je živčani sustav postao osjetljiv, on može nastaviti proizvoditi bol kao mjeru zaštite čak i kad je tkivo davno zacijelilo. Kao što možete primijetiti, najlakše mi je napraviti usporedbu s alarmom u autu koji je postao toliko osjetljiv da se oglasi i kad list padne na haubu ili prođe kamion. Auto je sasvim ispravan, ali alarm i dalje vrišti. Bol je u tom slučaju stvarna, nije izmišljena, ali ono što je pokreće više nije oštećenje, nego preosjetljiv sustav”, objašnjava slikovito fizioterapeut. 

Foto: Privatna arhiva Dejana Gvoića

Osim toga, tu je niz drugih čimbenika koji održavaju bol kao što su strah od pokreta, izbjegavanje aktivnosti, uvjerenja da je nešto trajno slomljeno, loš san, stres. Zbog toga se kada je u pitanju dugotrajna bol ne traži samo mehaničko oštećenje, već se pokušava shvatiti zašto sustav i dalje misli da je potrebno zaštititi to područje. 

Emocije i stres utječu na doživljaj boli

Bol se danas promatra kroz takozvani biopsihosocijalni model. Kada se govori o boli, također se spominju i biologija tkiva, psihološko stanje te okolnosti u kojim se ta bol javila. Te se stvari ne mogu uredno razdvojiti jer ih obrađuju ista područja živčanog sustava. Dijelovi mozga kojima osoba doživljava bol preklapaju se s onima koji služe za obradu pažnje, stresa i emocija pa strah, tjeskoba, depresija ili kronični stres mogu doslovno pojačati bol. 

“To nije znak slabosti karaktera niti da je bol „umišljena“, to je neurofiziologija”, naglašava fizioteraput Gvoić.

S obzirom na to da mnogi nisu svjesni utjecaja stresa i emocija na kroničnu bol, ne čudi da javnim prostorom i među pacijentima kolaju brojni mitovi vezani za kroničnu bol, njezino podrijetlo i liječenje. 

Jedan od najčešćih mitova svakako je vjerovanje da je bol uvijek uzrokovana oštećenjem. To naprosto nije istina, kaže fizioterapeut. Drugi mit s kojim se često susreće jest onaj vezan za nalaze snimki. Priča nam kako ljudi dolaze u ordinaciju sa snimkama koje prikazuju istrošenje hrskavice, izbočenje diska ili neku drugu vrstu degeneracije, a sami su uvjereni da se radi o lomu. Naglasio je da je snimka samo dio priče, a ne cijela dijagnoza pa je potrebno biti oprezan s donošenjem naglih zaključaka. Trebali bismo biti svjesni činjenice da su neke od pojava na snimkama obično karakteristične i za ljude koji nemaju nikakvih bolova zbog toga što se radi o normalnim znakovima starenja. 

Revolucija u liječenju kronične boli u leđima: mozak bi mogao postati ključ za trajno olakšanje 

Također, neki ljudi vjeruju da je potrebno u potpunosti mirovati dok bol ne prođe, a kod kronične boli to zapravo pogoršava stanje: “Postoji dobro opisan začarani krug koji zovemo krugom straha i izbjegavanja. Ide otprilike ovako: nešto zaboli, čovjek se uplaši i počne izbjegavati pokret da ne izazove bol, zbog izbjegavanja mišići slabe, zglobovi postaju krući, a živčani sustav postaje još više zaštitnički nastrojen. Rezultat toga je da na kraju i manji pokret izaziva bol, što pojača strah i krug se vrti dalje, prema sve manjoj funkciji i sve većoj boli.”

Foto: Privatna arhiva Dejana Gvoića

Dakle, izbjegavanje koje je poduzeto da bi se situacija poboljšala, sada zapravo pogoršava fizičko i psihičko stanje osobe. U svakom slučaju, kako kaže fizioterapeut, ideja nije pretjerivati i stisnuti zube kroz nesnosnu bol, već prilagoditi kretanje svojim mogućnostima kako bi se u konačnici riješili straha od nje. 

Kao mit koji smatra najbolnijim za pacijente, Dejan Gvoić smatra uvjerenje da se po pitanju boli ništa ne može učinite, već se samo treba čekati da prođe sama od sebe: “Možda nemamo čarobni gumb koji bol ugasi preko noći, ali imamo niz djelotvornih načina da ljudi vrate funkciju i kvalitetu života i to je ono što redovito radimo kao fizioterapeuti.”

Fizioterapija pomaže pacijentima da razumiju kako bol zapravo radi

Dejan Gvoić objašnjava da je prvi i možda najvažniji korak edukacija pacijenta i razumijevanje načina na koji bol funkcionira. Kada osoba shvati da bol ne znači uvijek kako je neko tkivo oštećeno ili „slomljeno“, cijeli pristup rehabilitaciji postaje drugačiji i učinkovitiji.

Kronična bol vas iscrpljuje? Isprobajte sedam jednostavnih metoda koje mogu pomoći

Drugi važan element je kretanje i ciljano vježbanje. Najviše znanstvenih dokaza danas podupire postupno i kontrolirano vraćanje svakodnevnim aktivnostima. Pokreti ili aktivnosti koje izazivaju bol uvode se korak po korak, u mjeri koju organizam može podnijeti, čime se postupno obnavlja funkcija i povećava tolerancija na opterećenje.

Treći dio pristupa odnosi se na sagledavanje šire slike. Važno je uspostaviti dobar omjer aktivnosti i odmora kako osoba ne bi upadala u začarani krug prevelikog mirovanja, a zatim naglog preopterećenja. Manualne tehnike pritom služe kao pomoćna metoda koja može ublažiti bol, olakšati pokret i omogućiti lakše provođenje rehabilitacijskog programa.

Novosti u liječenju kronične boli

Fizioterapija svakodnevno napreduje pa se danas zna znatno više nego je to bio slučaj prije deset ili dvadeset godina. U prošlosti se liječenje boli uglavnom svodilo na razmišljanje o mehaničkim funkcijama i uzrocima, ali danas se zna koliko je važno razumijevanje  senzitizacije živčanog sustava i neuroplastičnost, dakle kako bol može postati naučeno stanje funkcioniranja tijela.

“Danas znamo da nalazi slikovnih pretraga ne moraju uvijek odgovarati intenzitetu boli koju osoba osjeća. Zato smo oprezniji i više ne donosimo zaključke isključivo na temelju snimke, bez kliničkog pregleda i razgovora s pacijentom. Na teži smo način naučili da lijekovi nisu rješenje, nego maskiranje simptoma i to mi je jako drago vidjeti u kliničkom radu. Najvažnije, sve više dokaza pokazuje da kod kronične boli aktivni pristupi, kretanje, vježba, edukacija i rad na cjelokupnoj slici, daju bolje rezultate od pasivnog čekanja ili od toga da se sve rješava nekom magičnom tehnikom”, pojasnio je Dejan Gvoić novosti. 

Sve ovo odaje dojam prilično optimistične poruke i, kako kaže fizioterapeut, čini se da kronična bol, suprotno uvriježenom mišljenju, ipak ne mora biti doživotna kazna. Za ljude koji se s njom bore to znači da postoji nada kako je, s vremenom, putem fizioterapije ipak moguće doći do poboljšanja zdravstvenog stanja.