Inzulinska rezistencija može se razvijati bez jasnih znakova zbog kojih bi osoba odmah posumnjala da nešto nije u redu. Umor nakon obroka, česta glad ili izražena želja za slatkim i ugljikohidratima mogu se lako pripisati svakodnevnom tempu života, no mogu se pojaviti i kod smanjene osjetljivosti organizma na inzulin.

Individualizirana mRNA terapija protiv melanoma pokazala uspjeh u velikom ispitivanju faze 3

Kako objašnjava BHA, inzulin je hormon koji omogućuje glukozi iz krvi da uđe u stanice i posluži im kao izvor energije. Kod inzulinske rezistencije stanice slabije reagiraju na njegovo djelovanje pa organizam mora proizvoditi veće količine inzulina kako bi održavao razinu šećera u krvi pod kontrolom. Takvo stanje s vremenom može pridonijeti razvoju predijabetesa i šećerne bolesti tipa 2.

Simptomi se lako mogu previdjeti

Inzulinska rezistencija u početku ne mora uzrokovati prepoznatljive tegobe. Među mogućim znakovima koje navodi BHA nalaze se manjak energije koji se ublažava nakon jela, pospanost tijekom dana ili nakon obroka, brzo ponovno javljanje gladi te želja za slatkom hranom i ugljikohidratima.

Mogu se pojaviti i razdražljivost, glavobolja, vrtoglavica te problemi sa spavanjem. Međutim, sami ti simptomi nisu dovoljni da bi se zaključilo da osoba ima inzulinsku rezistenciju. Na njezin razvoj mogu utjecati različiti čimbenici. BHA među njima izdvaja višak tjelesne mase, osobito masnog tkiva u području trbuha, prehranu bogatu dodanim šećerima i rafiniranim ugljikohidratima, nedovoljno kvalitetan san i dugotrajan stres. Ulogu mogu imati i dob te genetska predispozicija.

Kako se otkriva inzulinska rezistencija?

Za procjenu metabolizma glukoze koriste se krvne pretrage. Među njima su mjerenje glukoze natašte te oralni test opterećenja glukozom (OGTT), kojim se prati kako organizam reagira nakon uzimanja određene količine glukoze. O tome koje su pretrage potrebne za pojedinu osobu najbolje je razgovarati s liječnikom.

Bolest koja je nekad bila tropska sad se širi Europom, a obrana je puna rupa

Promjene životnih navika mogu imati važnu ulogu u poboljšanju osjetljivosti na inzulin. Među najvažnijima su redovita tjelesna aktivnost, kvalitetan san, uravnotežena prehrana bogata vlaknima te ograničavanje dodanih šećera i rafiniranih ugljikohidrata. Kod osoba s viškom kilograma smanjenje tjelesne mase također može poboljšati osjetljivost na inzulin. BHA preporučuje najmanje 150 minuta umjerene aerobne aktivnosti tjedno, uz dva treninga snage.

Budući da se inzulinska rezistencija može dugo razvijati bez očitih simptoma, kod sumnje ili prisutnosti rizičnih čimbenika važno je obratiti se liječniku i prema njegovoj preporuci napraviti odgovarajuće pretrage.