Urinarna inkontinencija, odnosno nemogućnost potpunog kontroliranja mokrenja, problem je koji se često povezuje sa ženama, no javlja se i kod značajnog broja muškaraca. Učestalost raste s dobi, a procjenjuje se da se s nekim oblikom nekontroliranog bježanja urina susreće između 10 i 30 posto starijih muškaraca. O tome zašto dolazi do inkontinencije kod muškaraca, ali i zašto simptome ne bi trebalo skrivati ili prihvaćati kao neizbježnu posljedicu godina, razgovarali smo s dr. sc. Svenom Niklesom, dr. med.

“Važno je odmah naglasiti jednu stvar, inkontinencija sama po sebi nije bolest, već simptom nekog drugog problema u mokraćnom sustavu”, ističe dr. Nikles.

Među najčešćim uzrocima kod muškaraca nalaze se bolesti prostate, uključujući benigno povećanje prostate, kao i posljedice kirurškog liječenja povećane prostate ili raka prostate. Do problema mogu dovesti i neurološka stanja poput Parkinsonove bolesti, multiple skleroze ili posljedica moždanog udara, koja mogu poremetiti normalnu komunikaciju između mozga i mokraćnog mjehura. Ulogu mogu imati i promjene mišića mokraćnog mjehura i sfinktera povezane sa starenjem, slabost mišića zdjeličnog dna, dijabetes te nuspojave pojedinih lijekova. Iako se inkontinencija češće pojavljuje u starijoj životnoj dobi, dr. Nikles upozorava da je ne treba smatrati normalnim dijelom starenja. Osim fizičkih poteškoća, problem može ozbiljno narušiti svakodnevni život, dovesti do izbjegavanja društvenih aktivnosti, problema sa spavanjem i gubitka samopouzdanja.

Urolog Nikles: Sve više mlađih muškaraca pogađa erektilna disfunkcija

“Moderna medicina i urologija danas nude široku paletu rješenja, od jednostavnih savjeta, vježbi i lijekova, pa sve do vrhunskih kirurških rješenja poput umjetnog sfinktera. Ne trpite u tišini, napravite taj prvi korak i naručite se na pregled, jer se kvaliteta vašeg života može drastično poboljšati”, poručuje.

Povećana prostata i njezino liječenje mogu dovesti do različitih oblika inkontinencije 

Iza urinarne inkontinencije mogu stajati različita zdravstvena stanja, no prostata ima posebno važnu ulogu u problemima s mokrenjem kod muškaraca. Benigno povećanje prostate može suziti mokraćnu cijev i otežati prolazak urina. Mokraćni mjehur tada mora snažnije raditi kako bi se ispraznio, što s vremenom može dovesti do promjena njegova mišića i pojave urgentne inkontinencije. Ako prepreka postane toliko izražena da se mjehur više ne može pravilno prazniti, može se razviti i preljevna inkontinencija.

Hrvatska među najstarijim nacijama Europe: što to znači za zdravlje i sustav koji nas čuva?

Sam rak prostate u ranoj fazi rijetko uzrokuje inkontinenciju, no ona se može pojaviti kao posljedica njegova liječenja. Nakon kirurškog uklanjanja prostate ili zračenja može doći do oštećenja sfinktera i okolnih živaca, zbog čega se javlja stresna inkontinencija. Kako kaže dr. Nikles, kod većine muškaraca takve su tegobe prolazne i povuku se tijekom prvih šest do 12 mjeseci, dok je kod manjeg broja pacijenata potrebno daljnje kirurško liječenje.

Ovisno o tome što je dovelo do problema i kako se simptomi manifestiraju, inkontinencija se kod muškaraca najčešće dijeli u tri glavne kategorije. Urgentnu karakterizira iznenadna i teško odgodiva potreba za mokrenjem zbog koje muškarac ponekad ne uspije stići do toaleta. Kod stresne inkontinencije urin bježi tijekom kašljanja, kihanja, smijanja, dizanja tereta ili drugog fizičkog napora, dok kod preljevne mjehur ostaje nepotpuno ispražnjen pa dolazi do kapanja urina.

“Iako su ove podjele relativno strogo odvojene nešto što u praksi često viđamo je zapravo miješana inkontinencija, gdje pacijent ima simptome i urgentne i stresne inkontinencije, što zahtijeva pažljivo balansiranje terapije”, objašnjava dr. Nikles.

Kako izgleda dijagnostika urinarne inkontinencije? 

“Obrada u urološkoj ambulanti je vrlo sustavna. Sve počinje detaljnom anamnezom. Pacijentima često dajemo da vode "dnevnik mokrenja" kroz tri dana, gdje točno bilježe unos tekućine, broj odlazaka na toalet i epizode bježanja urina. To nam daje neprocjenjiv objektivan uvid u njihov problem”, kaže nam dr. Nikles. 

Nakon razgovora slijedi fizikalni pregled, koji može uključivati pregled prostate i vanjskog spolovila. Važan dio obrade čine i analiza urina te urinokultura, kojima se provjerava postoji li infekcija koja bi mogla biti povezana sa simptomima.

Magnific

Ultrazvukom mokraćnog sustava liječnik može procijeniti stanje bubrega i mokraćnog mjehura, veličinu prostate te posebno količinu urina koja nakon mokrenja ostaje u mjehuru. U procjeni težine inkontinencije koristi se i takozvani pad test, kojim se na temelju težine korištenih uložaka ili pelena može utvrditi količina urina izgubljena tijekom 24 sata.

Dodatne informacije može pružiti uroflowmetrija, jednostavna pretraga kojom se mjeri brzina i protok mlaza urina. Kod složenijih slučajeva provodi se urodinamska obrada, kojom se prate tlakovi u mokraćnom mjehuru tijekom njegova punjenja i pražnjenja. Na taj način liječnik može preciznije utvrditi prirodu problema i odrediti daljnji pristup liječenju.

Liječenje se prilagođava uzroku i težini inkontinencije

“Liječenje je personalizirano i ovisi o tipu inkontinencije, uzroku i stupnju narušavanja kvalitete života. Uvijek krećemo od najmanje invazivnih metoda te idemo prema kirurškim opcijama”, objašnjava dr. Nikles.

Prvi korak najčešće su promjene životnih navika i konzervativne metode liječenja. To može uključivati smanjenje unosa kofeina i alkohola, koji mogu nadražiti mokraćni mjehur, prilagodbu unosa tekućine te ciljane Kegelove vježbe za jačanje mišića zdjeličnog dna. Prema potrebi se uključuje fizikalna terapija poput biofeedbacka, a dr. Nikles navodi da se sve češće primjenjuje i terapija funkcionalnom magnetskom stolicom.

Rak prostate: Sveobuhvatan vodič za razumijevanje bolesti, prevenciju i liječenje

Ako takav pristup ne daje zadovoljavajuće rezultate, sljedeća mogućnost su lijekovi. Terapija pritom ovisi o uzroku problema. Kod urgentne inkontinencije mogu se koristiti lijekovi koji opuštaju mokraćni mjehur i povećavaju njegov kapacitet, dok se kod povećane prostate mogu propisati lijekovi koji opuštaju tkivo prostate ili smanjuju njezin volumen. Upravo je zato prethodno opisana dijagnostička obrada iznimno važna jer neodgovarajuća terapija u pojedinim slučajevima može dodatno pogoršati poteškoće s mokrenjem. Kada druge mogućnosti nisu dovoljne, kod određenih stanja u obzir dolazi i povremena samokateterizacija ili trajna kateterizacija.

Kirurško liječenje razmatra se kada konzervativne metode i lijekovi nisu bili uspješni ili kada zbog prirode problema nije realno očekivati da će biti dovoljni. Ako povećana prostata onemogućava normalan protok urina, mogu se primijeniti endoskopski zahvati poput TURP-a te laserske metode HoLEP i ThuLEP, kao i pojedine minimalno invazivne metode.

Drugačiji pristup potreban je kod stresne inkontinencije koja traje dulje od godinu dana nakon uklanjanja prostate zbog raka, unatoč provođenju vježbi. Kod blažih i umjerenih slučajeva jedna od mogućnosti su muške suburetralne trake, dok se kod teških oblika može ugraditi umjetni urinarni sfinkter koji pacijentu omogućuje ponovno uspostavljanje kontrole nad mokrenjem.

Zbog širokog raspona dostupnih mogućnosti liječenja, nekontrolirano mokrenje ne treba prihvatiti kao nešto s čime se jednostavno mora živjeti, čak ni u starijoj dobi. Najvažnije je ne ignorirati problem i ne dopustiti da vas osjećaj srama spriječi u traženju pomoći jer pravodobnim odlaskom liječniku možete napraviti prvi korak prema rješenju problema i boljoj kvaliteti života.