Život s ADHD-om sa sobom donosi izazove koji su mnogima u potpunosti nepoznati. Kada se u javnosti govori o ADHD-u, naglasak se obično stavlja na djecu i njihove probleme u školi ili među vršnjacima zbog izrazite hiperaktivnosti. No, koliko ste često čuli razgovor o tome kako je to biti odrasla žena s ovom dijagnozom? Upravo o tome što znači živjeti s ADHD-om kao odrasla osoba danas razgovaramo s Leom Ivančić Žic Pešom, inače psihoterapeutkinjom i autoricom knjige „Stani, diši, pusti, pleši – Kako (pre)živjeti neurorazličitost“.

Na samom početku razgovora, Lea Ivančić Žic Peša kaže nam kako bi najprije voljela da ljudi osvijeste kako je ADHD kod odraslih žena često skriven iza izrazite funkcionalnosti: “Žena može imati odličnu karijeru, biti odgovorna, obrazovana, brižna, organizirati cijelu obitelj i istovremeno iznutra živjeti uz ogroman napor da sve to održi. Upravo zato se ADHD kod žena često prepoznaje kasnije: izvana vidimo postignuće, a ne cijenu tog postignuća.”

ADHD ima osam do 11 posto školaraca! Kako do dijagnoze i što donosi standardno liječenje

Poteškoće koje su rijetko vidljive na prvu često uključuju izvršne funkcije, regulaciju pažnje, teškoće započinjanja i završavanja zadataka, vremensku sljepoću, hiperfokus, emocionalnu disregulaciju, senzornu preplavljenost, poteškoće s prebacivanjem između aktivnosti, kronično odgađanje odmora i vrlo snažan osjećaj kašnjenja. Osim toga, odrasle žene s ADHD-om često su perfekcionistice koje se trude zadovoljiti očekivanja ljudi oko sebe te su pritom iznimno samokritične.  

“Ponekad ne gledamo osobu koja „ne funkcionira“, nego osobu koja funkcionira na vrlo skup način po svoje kako fizičko, tako i mentalno zdravlje. Upravo zato često se previdi jer se te teškoće pripisuju drugim stanjima kao što su generalizirana anksioznost i depresija ili pak poremećaji ličnosti ili hormonalnim promjenama kao što su trudnoća i (peri)menopauza koje mogu pogoršati simptome, ali ih ne uzrokuju”, dodaje. 

“Danas puno više razmišljam o tome kako dizajnirati život koji podržava moje funkcioniranje”

Lea Ivančić Žic Peša kaže kako je u vremenu prije nego je razumjela svoju neurorazličitost mnogo snage trošila na to da bude “normalno” funkcionalna na način na koji se to očekuje od većine ljudi. Smatrala je da će ako bude dovoljno organizirana, dosljedna, odgovorna i disciplinirana moći funkcionirati bez tako velikog napora. 

Danas priznaje da je najveći problem bio u tome što se pokušavala služiti metodama koje možda i funkcioniraju za druge ljude, ali zapravo nikada nisu bile prilagođene njezinom načinu funkcioniranja. Ističe kako smatra da je organizacija važna u svačijem životu, ali i da postoji razlika između toga da svatko nauči svoj život organizirati na onaj način koji će u konačnici biti najoptimalniji za njega osobno.

Foto: Tea Čizmek Mesarić

 “Danas puno više razmišljam o tome kako dizajnirati život koji podržava moje funkcioniranje. To uključuje strukturu, alate i organizaciju, ali i prihvaćanje činjenice da mi treba drugačiji ritam, količina podražaja, način rada i odnos prema odmoru. Organizacija mi danas služi životu, a ne pokušavam cijeli život podrediti organizaciji. U prošlosti sam puno toga što mi je bilo teško interpretirala kao problem mog karaktera ili volje i motivacije, a ne kao različito funkcioniranje. Mislila sam da sam lijena kada ne mogu početi nešto što mi je važno, ali istovremeno nedovoljno zanimljivo, neodgovorna kada nešto zaboravim, nedosljedna kada mi interes naglo padne, preosjetljiva kada me određene situacije potpuno preplave i „previše“ kada mi je trebalo više vremena, prostora ili intenziteta nego drugima. Mislim da bi mi ta saznanja uštedjela ogromnu količinu srama i dokazivanja kroz moje obrazovanje i odrastanje da sam do njih došla ranije”, priča prisjećajući se ranijih godina kada još nije naučila kako se nositi sa svojom neurorazličitošću.

Lea Ivančić Žic Peša kaže kako je s vremenom shvatila da odmor ne mora “zaslužiti” 

Sugovornica kaže kako je s vremenom počela ozbiljno preispitivati pravila za koja je pretpostavljala da su neupitna  i vezana za to koliko produktivna mora biti, na koji način nešto treba napraviti, koliko se može odmarati, kako organizirati svoje vrijeme te što znači biti uspješna. 

“Danas mi je puno važnije pitanje „Odgovara li ovo uopće meni?“ nego „rade li ovo svi drugi (i kako)?“. Za osobu koja je godinama učila biti dobra, korisna, odgovorna i prilagođena, zapravo je ovo pitanje radikalno i čest izvor osjećaja krivnje i srama koji treba vremena za razriješiti kroz osobnu psihoterapiju i upoznavanje svoje neurodivergentnosti”, objašnjava. 

Nadovezujući se na to kaže kako danas više ne vjeruje kako je odmor potrebno “zaslužiti” jer kada se odrasle osobe s ADHD-om prepuste ovom načinu razmišljanja, vrlo često završe u začaranom krugu preopterećenja koje slijedi forsiranje, zatim iscrpljenost, potpuni pad nakon kojeg se pojavljuje osjećaj krivnje i koji na kraju vodi u ponovno forsiranje. 

Zbog toga vlastiti život prilagođava isključivo potrebama svojeg zdravlja na način da si dopušta periode intenzivnog fokusa, a zatim sporije periode s manje zahtjeva i rokova: “Mogu koristiti tijelo, glazbu, promjenu prostora, vanjske podsjetnike, vizualne strukture ili društvo drugih ljudi kako bih lakše napravila ono što trebam. Sve manje imam potrebu objašnjavati zašto nešto radim na način koji meni funkcionira. Ako mi strategija omogućuje da kvalitetno živim i radim, njezina je vrijednost veća od toga izgleda li dovoljno „normalno“ ostalima koji nemaju mozak koji funkcionira na neurodivergentan način.”

Foto: Tea Čizmek Mesarić

Njezin radni dan izgleda mnogo drugačije nego onaj prosječne osobe koja radi od 9 do 17 sati od ponedjeljka do petka jer joj takav režim nikako ne bi odgovarao. Kaže kako radi duplo manje, s dužim pauzama u toku dana, radni tjedan traje joj četiri dana te većinom kombinira rad iz ureda i od kuće. 

Prihvaćanje  neurodivergentnosti ne znači odustajanje od osobnog razvoja

Psihoterapeutkinja naglašava da ni u kojem slučaju ne želi od  sebe napraviti projekt koji treba popraviti, ali isto tako nema namjeru svaku svoju teškoću objasniti dijagnozom i time završiti razgovor: “Postoje stvari koje su dio mog neurološkog funkcioniranja i koje mogu naučiti bolje podržavati kao i obrasci koji su nastali kroz iskustva, odnose, traumu ili godine prilagođavanja i na kojima ima smisla raditi. Važna je razlika između „ovako funkcioniram i potrebne su prilagodbe i podrška“ i „zbog toga ne mogu ništa promijeniti pa nema smisla ni pokušavati“. Mogu prihvatiti da mi je određena stvar teža i istovremeno pronaći način da je lakše napravim, uvažiti potrebu za drugačijim ritmom i istovremeno učiti bolje regulirati emocije, razumjeti zašto sam razvila određeni obrazac i istovremeno odlučiti da mi taj obrazac više ne služi.”

ADHD u odrasloj dobi: Psihijatar otkriva najčešće simptome i načine liječenja

Osvrnula se i na svoj rad s klijentima o kojem kaže kako joj je cilj da bolje razumiju vlastito funkcioniranje, prestanu trošiti velike količine energije na sram i dokazivanje te razviju načine života u kojima njihove potrebe, vrijednosti i sposobnosti mogu zajedno postojati.

Iako se o ADHD-u najčešće govori u kontekstu djece, potreba za razumijevanjem i podrškom ne prestaje ulaskom u odraslu dob. Upravo zato, zaključuje psihoterapeutkinja, odgovornost ne bi smjela biti isključivo na pojedincima, već je potrebno prilagoditi i radna okruženja, stručnu praksu te zdravstveni sustav. Posebno upozorava na nedostupnost kontinuirane psihoterapijske podrške unutar javnog zdravstva, zbog čega su osobe kojima je takva pomoć potrebna često prisiljene potražiti je u privatnom sektoru, ako si to financijski mogu priuštiti.