Rad na onkologiji često percipiramo kao jedan od najzahtjevnijih područja u kojem liječnik može izabrati graditi svoju karijeru. Odjel koji liječi onkološke bolesnike odmah nas asocira na iznimno teške bolesti koje, nažalost, u mnogo slučajeva završavaju smrtnim ishodima. Neminovno je da je svakodnevan rad s onkološkim bolesnicima i njihovim obiteljima doista zahtjevan te da je za njega potrebno imati mnogo kompetencija, ali i empatije. Zanimalo nas je kako izgleda dan liječnika koji je život posvetio brizi o onkološkim bolesnicima pa smo se obratili dr. Ivi Nikles. 

“Svako jutro kada dođem na posao imam svoj mali, nezaobilazni ritual. Prvo detaljno pregledam konzilijarnu službu od popodneva i večeri prije, kako bih odmah procijenila zahtijeva li netko od pacijenata moju žurnu pažnju i intervenciju. Tek nakon toga palim radio. Glazba je moj saveznik u rano jutro, pomaže mi da lakše krenem u dan, razbistrim misli i unese pozitivnu energiju prije nego što započne intenzivan ritam u bolnici”, započinje onkologinja opisujući jutarnje rituale. 

Dr. Matea Bingula: Iza bijele kute kriju se emocionalna iscrpljenost i borba koju rijetko tko vidi

Sastavni dio posla liječnika je i administracija koja je često veoma opterećujuća što je posebno vidljivo u onkologiji, objašnjava nam. Unutar onkologije njeguje se personalizirani pristup jer je to neophodno kako bi se svaki pacijent liječio na odgovarajući način. Svaka terapija naručuje se i zatražuje posebno za svakog pacijenta, a posljedica ovog pristupa je gomila dokumentacije. Iva Nikles kaže da unatoč ovom zamornom, ali neizostavnom dijelu posla, nastoji većinu svog vremena i pažnje posvetiti pacijentima. Razgovor i brigu o njima smatra onim najvažnijim.

Onkološka praksa je emocionalno zahtjevna, ali nije obilježena samo tužnim trenucima

Sugovornica priznaje da je onkologija specifična i emocionalno vrlo zahtjevna struka jer se radi s ljudima koji prolaze kroz teške životne trenutke. Iako se često susreće sa zahtjevnim emocijama, ističe kako joj najteže padaju razgovori u kojima pacijentu mora reći da su sve terapijske opcije iscrpljene i da više ne postoji mogućnost aktivnog onkološkog liječenja. Kaže kako su ovo trenuci u kojima osjeća težinu jer se suočava s nemoći same medicine, a istovremeno želi pružiti utjehu pacijentu i njegovoj obitelji. 

“Slučajno sam napipala kvržicu”: Marija Marković otkriva kako joj je jedan trenutak spasio život

Iskrenost je, kaže, jedina valuta u odnosu s pacijentom. U svom se pristupu trudi biti što jednostavnija i jasnija kako bi pacijentu na što bezbolniji način objasnila što se događa s njegovim zdravljem. U razgovoru izbjegava komplicirane medicinske izraze koji pacijenti ne bi razumjeli, već bi im se samo povećao strah od stanja. Posebno naglašava da nikada ne daje lažna obećanja jer vjeruje da je jedini način za nošenje s onime što dolazi taj da znate pravu istinu. 

Magnific

No, jednako je tako važno, ako ne i važnije, slušati ono što pacijent govori: “Puno slušam. Pustim pacijenta da procesuira informaciju, postavi pitanja i pokaže emociju. Empatija u tom trenutku znači biti prisutan i biti oslonac u njihovom mraku.”

Nadovezujući se na to, Iva Nikles dotaknula se i nekih zabluda s kojima se susreće, a odnose se na njezinu struku: “Najveća je zabluda da je naš posao isključivo mračan, depresivan i prožet samo gubicima. Ljudi često misle da onkolozi s vremenom "oguglaju" na ljudsku patnju ili da je svaki naš radni dan prožet beznađem. Istina je posve drugačija. Onkologija je danas jedna od najbrže rastućih i najdinamičnijih grana medicine. Zahvaljujući modernoj terapiji, mi svakodnevno svjedočimo ljudima koji s rakom žive godinama, kvalitetno i aktivno. Naš posao nosi tugu, to je neizbježno, ali nosi i nevjerojatnu količinu nade, borbenosti i životne radosti kada stvari krenu nabolje.”

Briga o sebi preduvjet je za brigu o drugima 

Iva Nikles priča kako na poslu često doživi lijepe trenutke koji je iznova podsjete zašto je odabrala baš ovu struku. Veseli je svaki trenutak u kojem pacijentu može priopćiti da bolest reagira na liječenje jer to znači dodatne mjesece, a često i godine kvalitetnog života. 

“Kada vidite osobu koja ponovno živi punim plućima, provodi vrijeme s obitelji i uživa u svakodnevici unatoč teškoj dijagnozi, to je trenutak koji briše sav zamor i podsjeća me zašto sam odabrala upravo ovaj poziv”, govori s ponosom. 

Ipak, ne skriva koliko je posao liječnika na onkologiji stresan te koliko je lako doživjeti burnout. Teške životne priče i zahtjevno radno mjesto odnose danas, ali kaže kako ona ima sreće jer je okružena divnim kolegama koji si međusobno pružaju podršku i razgovaraju u trenucima kada je to nekome potrebno. Tu je i klinički psiholog, koji iako je namijenjen prvenstveno pacijentima, pomaže i liječnicima. Priznaje kako i ona sama povremeno svrati na razgovor.

“Briga o mentalnom zdravlju liječnika nije luksuz, već nužnost. Da bih mogla dugoročno pomagati drugima, moram prvo sačuvati sebe”, zaključuje.