ADHD je jedan od neurorazvojnih poremećaja koji je kod djece često teško prepoznati.  Često se pogrešno pripisuje tome da je dijete jednostavno nemirno, živahno ili neodgojeno. Naravno, radi se o predrasudama koje predstavljaju veliki problem upravo kada je u pitanju dijagnostika jer i sami roditelji često ne smatraju kako s njihovim djetetom nešto nije u redu. 

Posebno je problematično dijagnosticiranje djece koja još uvijek ne idu u školu jer je vrlo lako previdjeti problem. Kod dijela djece ADHD se javlja zajedno s drugim poteškoćama koje je kod kuće teško uočiti. Obično se misli na probleme s čitanjem, poremećaje koncentracije, poteškoće u učenju i pisanju ili shvaćanju matematičkih zadataka. Takve se teškoće često najjasnije uoče tek nakon polaska u školu.

Više od nestašluka: 10 znakova koji mogu ukazivati na ADHD kod djeteta

O tome kako je odgajati dijete s dijagnozom ADHD-a (poremećaj aktivnosti s hiperaktivnošću) danas razgovaramo sa Sandrom Geri, osnivačicom i predsjednicom udruge ADHD i ja. Naime, ona je majka tri sina kojima je dijagnosticiran ADHD, a danas s ponosom govori kako su se zajedničkim snagama naučili nositi s dijagnozom te se radi o odraslim ljudima koji imaju vlastite obitelji. 

ADHD je dijagnoza za koju ne postoji lijek

Dijagnosticiranje poremećaja kakav je ADHD veoma je težak pothvat koji zahtijeva suradnju cijelog stručnog tima koji se sastoji od psihologa, logopeda, neurologa, psihijatra i socijalnog pedagoga. Svaki od ovih stručnjaka provodi dio dijagnostičke obrade na temelju koje se potvrđuje ili isključuje dijagnoza ADHD-a. 

Kod ADHD-a dopaminski sustav ne reagira dovoljno učinkovito na zadatke koji nisu odmah zanimljivi ili nagrađujući. Zato je djetetu mnogo teže započeti i završiti ono što treba, iako to želi. Hiperaktivnost i traženje podražaja nisu posljedica "viška dopamina", nego drugačije regulacije moždanih sustava koji upravljaju pažnjom, motivacijom i samokontrolom. 

Magnific

Genetski čimbenici imaju veliku ulogu u nastanku ADHD-a. Prema istraživanjima, radi se o jednom od najnasljednijih neurorazvojnih poremećaja pa je važna edukacija roditelja i djeteta od najranije dobi. ADHD se ne može izliječiti, ali se može vrlo uspješno kontrolirati. Liječenje ne uključuje samo lijekove, već i edukaciju djeteta i roditelja, razvoj organizacijskih i drugih životnih vještina, prilagodbe u školi te psihološku podršku. Cilj je pomoći osobi da razumije svoj ADHD, razvije učinkovite strategije i nauči živjeti s njim tako da što manje utječe na njezin svakodnevni život. 

Sandra Geri o djeci s ADHD-om kaže: “To su veoma inteligentna djeca koja zahtijevaju posvećenost. Kada vam postavljaju pitanja, traže cjelovit odgovor i iz bilo kakvog razgovora ne možete se samo tako “izvući” s polovičnim informacijama. Danas govorim iz perspektive majke čijoj je djeci ustanovljen ADHD prije dosta godina s naglaskom na svog starijeg sina kojem je dijagnosticiran kombinirani tip ADHD-a koji smatram i najtežim. Ne mogu reći da na probleme nisam naišla i s dvojicom mlađih sinova, ali s najstarijim smo zapravo tek ušli u svijet ADHD-a kada se o svemu još uvijek znalo vrlo malo. Bila je to vrlo iscrpljujuća borba.”

Kako se djeca s ADHD-om nose sa školom i svakodnevnim zadacima?

“Školovanje djece s ADHD-om je vrlo izazovno za sve, kako nastavnike tako i roditelje. Za dijete je to vrlo teško i stresno razdoblje. Ta djeca su najčešće “obilježena“, nisu dobro prihvaćena, teško nalaze prijatelje, uvijek su „krivi za sve“, imaju teškoće u učenju pa su često i ocjene veliki problem. Susreću se s nerazumijevanjem i nitko se s njima ne želi „baviti“. Zbog toga se mnogi od njih bore s lošim školskim uspjehom. Imam osjećaj da je nastavnicima jednostavnije pustiti ih da nekako završe školu kako bi ta “briga” prešla na nekog drugoga. Moj je najstariji sin imao velikih problema s pisanjem zadaće jer ga ona uopće nije zanimala. Pomagala sam mu oko svega i taj bi proces naprosto trajao satima”, objašnjava Sandra Geri s kakvim se problemima u školi roditelji djece s ADHD-om često susreću.

Mentalno zdravlje na TikToku: Više od polovice informacija o ADHD-u je netočno

O tome kako bi ovaj problem ublažila, Sandra Geri kaže da bi bilo dobro da nastavnici i škole općenito porade na edukaciji o stanju kako bi imali više razumijevanja. Ovoj djeci mnogo više odgovaraju usmena ispitivanja od onih pismenih, a ako je pismeni ispit neizbježan poželjno je da nastavnik tijekom pisanja povremeno uspostavi kontakt s djetetom kako bi mu pomogao zadržati koncentraciju i smirio ga. Iako to možda nije uobičajeno, bilo bi dobro dopustiti im da kratko prošeću čak i usred nastave kako bi se smirili. Također, iznimno je važno podržati i pohvaliti čak i najmanji uspjeh te ostaloj djeci pomoći da razumiju zašto se njihov razredni kolega nekad ponaša drugačije od njih.

Sandra Geri ističe da je najteže razdoblje tijekom školovanja njezina sina bila osnovna škola u kojoj je imala osjećaj da nikoga nije briga za njezino dijete. S gorčinom prepričava ovo razdoblje: “Najveći problem zapravo je bilo, kako sam već spomenula, nerazumijevanje s kojim se obitelji i djeca s ADHD-om susreću. Ovdje govorim o općenitom nerazumijevanju okoline, a posebno školskog sustava. Moj je sin u osnovnoj školi uvijek bio osuđivan za sve negativno, smatralo ga se krivcem za mnogo toga i nije imao prijatelja. Gotovo svaki drugi dan bila sam pozivana na razgovor s nastavnicima jer je hodao po razredu i ometao nastavu. Osobito je bolno bilo to što su ga druga djeca stigmatizirala poučena ponašanjem odraslih. Njihovi su roditelji smatrali kako nije dobro da se druže s nekim tako “problematičnim” iako zapravo nikada nikome nije naudio. Na svu sreću, mogu reći da je u srednjoj školi situacija bila nešto bolja. Profesori i škola zainteresirali su se za njega i kontaktirali me kako bi saznali na koji mu način mogu olakšati školovanje, a konačno je pronašao i prijatelje.”

Magnific

Kaže da je srednja škola također bila vrijeme kada je prvi put počeo uzimati lijekove i to u drugom polugodištu prvog razreda. To se nastavilo do kraja drugog razreda. Lijekovi su mu pomogli jer su poboljšali regulaciju dopaminskog sustava. Zahvaljujući terapiji simptomi ADHD-a postali su znatno blaži  pa se situacija poboljšala u svakodnevici, ali i u školi. Njezin je sin bio smireniji, njegove su ocjene postale bolje te je i on samim time postao zadovoljniji svojim životom. 

“Unatoč poteškoćama, ovo nije dijagnoza koje se trebate bojati”

Sandra Geri naglašava da je u vrijeme kada je njezinom sinu dijagnosticiran ADHD o bolesti zapravo znala vrlo malo što je dovelo do velikog straha. Prisjeća se kako je pomoć liječnika potražila jer je primijetila da je njezin sin konstantno nemiran, izuzetno malo spava (kasno liježe, a rano se budi) te iznimno brzo jede: “Sjećam se da je hranu više gutao nego žvakao. Odlasci u, primjerice, kino ili kazalište bili su gotovo neizvedivi jer bi stalno odlazio na WC. Nije mogao izdržati sjediti na jednom mjestu dulje vremena, već je naprosto morao ustajati. Dijagnoza me je zaprepastila i uplašila. Nitko mi nije točno objasnio o čemu se radi te sam na kraju morala sasvim sama istraživati o kakvom se poremećaju zapravo radi.”

Ističe kako u početku nije imala razvijene strategije ni ustaljene rutine koje bi joj olakšale svakodnevicu, već je svaki dan donosio nove izazove. Jutra su bila obilježena spremanjem djeteta za školu i odlaskom na posao, a nerijetko su ih prekidali pozivi iz škole zbog sinove nemirnosti i ometanja nastave. 

Magnific

Unatoč svim poteškoćama, danas smatra kako ADHD nije nešto čega se roditelji trebaju bojati, već stanje koje zahtijeva puno strpljenja, razumijevanja i stručne podrške. Naglašava kako je iznimno važno uključiti dijete u rad sa stručnim timom kako bi naučilo bolje kontrolirati svoje ponašanje i razvijalo vještine potrebne za svakodnevni život. Upozorava i da djeca s ADHD-om, ako ne dobiju odgovarajuću podršku, mogu lakše krenuti neželjenim putem, dok im pravodobna pomoć može otvoriti brojne mogućnosti.

ADHD ima osam do 11 posto školaraca! Kako do dijagnoze i što donosi standardno liječenje

Posebno ističe kako su djeca s ADHD-om često vrlo inteligentna, znatiželjna i puna energije, zbog čega im je potrebno omogućiti različite aktivnosti kroz koje mogu pronaći ono što ih istinski zanima. Prisjeća se da je njezin sin isprobao čak deset različitih sportova prije nego što je pronašao svoje mjesto među mladim vatrogascima. Upravo ondje je ostao, razvio svoje interese i naposljetku postao dobrovoljni vatrogasac koji danas sudjeluje u intervencijama. „Djeca s ADHD-om žele isprobati sve. Brzo izgube interes za ono što ih ne ispunjava, ali kada pronađu ono što ih zaista zanima, mogu biti iznimno uspješna. Roditeljima druge djece s ADHD-om bih poručila da nikada ne odustanu, da se bore za svoje dijete, pronađu prave stručnjake koji će im pomoći u toj borbi i da uvijek znaju da njihovo dijete unatoč ovoj dijagnozi može živjeti kvalitetan i ispunjen život“, zaključuje Sandra Geri.