Ana Banović cijeli je život bila aktivna, posebno poslovno, a ozbiljnijih problema s plućima nikada nije imala. Nije bolovala od respiratornih bolesti, rijetko je imala čak i gripu. Zato ništa nije upućivalo na dijagnozu koja će joj promijeniti život. Prvi znak pojavio se dok je bila na godišnjem odmoru. Iskašljala je gustu, tamnu krv. Ipak, nikome nije rekla što se dogodilo. Danas kaže kako taj događaj nije toliko skrivala od drugih koliko ga je pokušavala sakriti od same sebe.

„Prešutjela sam to svima jer sam zapravo prešutjela samoj sebi. Nisam mogla vjerovati da se to dogodilo“, prisjeća se.

Otpad u Gospiću zabrinuo građane. Kako pronađene tvari mogu djelovati na zdravlje?

Nije željela odlaziti na hitnu dok je bila na moru pa je po povratku otišla na pregled u KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu. Ondje ju je tijekom nekoliko sati pregledalo nekoliko liječnika različitih specijalnosti. Posebno pamti njihovu stručnost i odnos prema njoj, iako joj tada nisu odmah rekli o kakvoj se dijagnozi radi.

Uslijedio je pregled pulmologinje, a zatim CT, punkcija pod kontrolom CT-a i PET/CT. Kroz brojne pretrage, pripreme za liječenje i kasniji oporavak, gospođa Banović nije bila sama. Velika podrška bila joj je kći sa svojom obitelji, ali i njezin prijatelj Danilo, koji je uz nju bio tijekom cijelog tog razdoblja i ostao joj važna potpora i danas. A svoju malu, ali posebnu ulogu u oporavku ima i Charlie, kujica border collie njezine kćeri, koja joj svakodnevno pruža „terapiju“ na svoj način.

Nije željela znati svaki detalj svoje bolesti

Gospođa Banović od početka se s dijagnozom nosila na svoj način. Nikada nije pretraživala svoju bolest na internetu niti je liječnike detaljno ispitivala o tome što joj se događa. Kaže da njezin mozak jednostavno nije želio prihvatiti činjenicu da je teško bolesna. I njezina je pulmologinja, smatra, prepoznala da ne želi znati više nego što je potrebno. Objasnila joj je koje pretrage mora napraviti i vodila je kroz postupak, bez detalja koje pacijentica nije željela čuti. Nakon svih pretraga uslijedila je operacija. Ni tada nije postavljala mnogo pitanja.

„Nisam pitala ni što mi operiraju“, kaže gospođa Banović.

Operacija je prošla dobro, a desetak dana nakon izlaska iz bolnice vratila se kirurgu na vađenje konaca. Tada joj je objasnio što je napravljeno, odstranjeno joj je cijelo lijevo plućno krilo. Nalaz je bio čist, no daljnje liječenje i praćenje bili su potrebni pa ju je uputio onkologinji. Upravo je tada, kada je jasno čula da je riječ o raku pluća, bolest za nju odjednom postala stvarna. Gospođa Banović opisuje taj trenutak kao osjećaj da joj „noge prolaze kroz pod“, a suze su joj same krenule.

„Kad sam čula da moram na kemoterapiju, slomila sam se“

Iako je operaciju podnijela dobro, spoznaja da liječenje nije gotovo bila joj je mnogo teža. Onkologinja joj je objasnila koliko je ciklusa čeka, kako će terapija izgledati te s kojim bi se nuspojavama mogla susresti. Kada je čula da mora na kemoterapiju, osjećala je na da gubi tlo pod nogama.

„Rekla sam da ja to jednostavno ne mogu“, prisjeća se.

Onkologinja joj je tada predložila razgovor s psihijatricom. Pokazalo se da je upravo ta vrsta podrške gospođi Banović u tom trenutku bila iznimno važna. Psihijatrica ju je podsjetila na sve što je dotad prošla te joj pokušala pokazati da ni kemoterapija neće trajati zauvijek.

Foto: Privatna arhiva Ane Banović

„Govorila mi je o mojim uspjesima, o tome što sam sve već prošla i da imam snage boriti se“, govori gospođa Banović, koja i danas odlazi psihijatrici kada osjeti da joj je razgovor potreban.

Tijekom liječenja nastojala je slijediti sve preporuke koje je dobila. Odradila je svaki ciklus kemoterapije, pazila na prehranu i jela čak i namirnice koje nije voljela ako su joj bile preporučene. Veliku zahvalnost osjeća prema liječnicima i medicinskom osoblju koje je susretala tijekom cijelog procesa. Posebno ističe tretman na Institutu za tumore, gdje je, kaže, svakodnevno osjećala da uz sebe ima ljude spremne pomoći.

Bolest joj je promijenila i odnose s ljudima

Bolest je promijenila i jedan dio njezina života na koji u početku nije računala, odnose s drugim ljudima. Neki ljudi s kojima je prije bila bliska počeli su se rjeđe javljati. Gospođa Banović smatra da razlog nije uvijek nezainteresiranost. Teška bolest za mnoge je još uvijek svojevrsna tabu tema i ljudi jednostavno ne znaju što reći, trebaju li pitati kako je ili kako se ponašati. U početku ju je takvo udaljavanje jako pogađalo. Teško bi joj palo kada joj se draga osoba ne bi javila ili kada nekoga dugo ne bi vidjela. Danas na to gleda drugačije.

Foto: Privatna arhiva Ane Banović

„Najbitnija sam sama sebi i svojoj kćeri. Ljudi koje ne zanima kako sam više ni mene ne zanimaju“, kaže.

Istodobno je kroz bolest upoznala i brojne ljude s kojima je razvila posebnu bliskost. Uključena je u udruge Budi mi dobro i Jedra, a kroz njih je upoznala osobe koje prolaze kroz slična iskustva. S njima se redovito čuje, druži i putuje. Kaže da se međusobno potpuno razumiju, puno se šale i razgovaraju o svemu, ali vrlo malo o samoj bolesti.

„O smrti ne razmišljam“

Njezino liječenje još traje pa svaka tri tjedna prima imunoterapiju, uz redovite krvne pretrage i kontrole kod onkologinje, dok se CT-om u određenim razmacima prati učinak terapije. Posljedice dosadašnjeg liječenja ipak su ostavile traga. Tijekom jedne od operacija nagnječena joj je lijeva glasnica, zbog čega danas otežano govori, a početkom iduće godine očekuje je operacija kojom bi se taj problem trebao pokušati riješiti. 

Foto: Privatna arhiva Ane Banović

Početak liječenja bio joj je posebno težak. Smetali su joj različiti mirisi, terapije su bile iscrpljujuće, a bilo je i trenutaka kada je psihički posustajala. Danas ponovno pokušava živjeti što aktivnije. Kaže da ju je bolest učinila snažnijom. Stvari koje bi je nekada teško pogodile danas lakše prihvaća, a energiju pokušava sačuvati za sebe, svoju kćer i ljude koji žele biti dio njezina života. Ono što ne radi jest razmišljanje o tome što bi moglo biti sutra.

„O smrti ne razmišljam. Živim koliko mogu i trudim se zabavljati. Ne znam što će biti sutra i o tome uopće ne želim misliti“, kaže gospođa Banović.

Danas na svoje stanje gleda vrlo jednostavno: dok god može samostalno brinuti o sebi i obavljati svakodnevne stvari, kaže da je dobro. Nakon svega što je prošla, ne želi vrijeme trošiti razmišljajući o tome što bi bolest još mogla donijeti. Radije se okreće onome što ima sada, svojoj kćeri, ljudima koji su ostali uz nju i životu koji, unatoč svemu, i dalje želi živjeti punim plućima.