Zdravstvena reforma
Kako HZZO guši Hrvatsku i što možemo naučiti od Nizozemske
Freepik
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), "državna zdravstvena blagajna" i ključna karika za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu građana, desetljećima je predmet kritike zbog dugih lista čekanja, birokracije i kronične financijske neodrživosti.
Sustav kombinira dva glavna svjetska modela: Bismarckov i nacionalno zdravstveno osiguranje (NHI). Sve više stručnjaka predlaže jače tržišne elemente, slično rješenjima u europskim zemljama poput Nizozemske.
Četiri glavna modela zdravstvenih sustava
Zdravstveni sustavi u svijetu temelje se na četiri glavna modela: Beveridgeov (državno financiranje iz poreza, UK), Bismarckov (obvezno osiguranje na plaću kroz više fondova, Njemačka), NHI (jedan državni platitelj za privatne pružatelje, Kanada) i Out-of-Pocket (plaćanje iz vlastitog džepa).
Samo manji dio zemalja na svijetu ima razvijene zdravstvene sustave. Većina zemalja je previše siromašna ili neorganizirana za masovnu medicinsku skrb, pa bogati mogu dobiti liječenje, dok siromašni često ostaju bez pomoći.
U ruralnim dijelovima Afrike, Indije, Kine i Južne Amerike, mnogi ljudi nikada ne posjete liječnika tijekom života. Umjesto toga, često se oslanjaju na seoske iscjelitelje i domaće lijekove, koji ponekad pomažu, a ponekad ne.
U siromašnim zemljama, pacijenti ponekad uspiju skupiti novac za liječnika. Ako ne mogu, plaćaju robom poput hrane, mlijeka ili uslugama. Oni koji nemaju ništa, ostaju bez medicinske pomoći.
HZZO kao jedini platitelj – prednosti i ograničenja
Hrvatski sustav u svojoj srži nosi Bismarckov genetski kod. Financira se primarno putem obveznih doprinosa na plaću (izvorno ideja pruskog kancelara Otta von Bismarcka), naglašavajući solidarnost i uzajamnost. Za razliku od Njemačke, gdje postoji mnogo neprofitnih fondova, u Hrvatskoj postoji samo jedan glavni državni platitelj, HZZO.
HZZO kao jedini platitelj pokriva univerzalni paket usluga i ugovara ih s javnim, ponekad i privatnim bolnicama te liječnicima primarne zaštite. Ova uloga podsjeća na NHI model iz Kanade i Tajvana.
Ovakav hibridni sustav omogućuje socijalnu pravednost jer svi imaju pristup osnovnoj skrbi. No, stvara i monopol koji sporo odgovara na potrebe korisnika i potiče neefikasnost među pružateljima.
Kako bi se smanjile liste čekanja i povećala učinkovitost, kritičari predlažu napuštanje modela s jednim platiteljem i uvođenje regulirane tržišne konkurencije. Cilj je da se zdravstvo ne pretvori u Out-of-Pocket model (gdje siromašni ostaju bez skrbi) i približiti se pluralističkom Bismarckovom sustavu.
Ključne preporuke za uvođenje tržišnih elemenata
Umjesto da HZZO ostane jedini platitelj, trebalo bi omogućiti više privatnih i neprofitnih osiguravatelja da se natječu za osiguranike. Svi bi i dalje morali plaćati osnovnu premiju, bez obzira na izbor fonda.
Cilj konkurencije među pružateljima je omogućiti bolnicama i klinikama da se natječu za ugovore i pacijente. Pacijenti bi imali više izbora, a fondovi bi se natjecali kvalitetom, cijenom i brzinom ugovorenih usluga.
Nužno je povećati razinu usluga koje se mogu dobiti kroz dobrovoljno osiguranje. To bi stvorilo dva kolosijeka: osnovna solidarna skrb (za sve) i brži, premium pristup (za one koji plaćaju dopunsko/dodatno osiguranje), čime bi se rasteretio javni sustav.
Nizozemska kao inspiracija
Jedan od najuspješnijih primjera tržišne reforme bez narušavanja solidarnosti je Nizozemska. Od 2006. godine, Nizozemska je prešla s tradicionalnog Bismarckovog modela na model "regulirane konkurencije".
Svaki građanin je zakonski obvezan kupiti osnovni zdravstveni paket od privatnog osiguravajućeg društva. Osiguravatelji ne smiju nikoga odbiti, čime se čuva solidarnost. Natječu se cijenom, kvalitetom i brzinom obrade zahtjeva.
Država strogo određuje što mora biti uključeno u osnovni paket, čime osigurava solidarnost za kronične bolesnike i siromašne, koji dobivaju subvencije za premiju. Osnovno osiguranje pokriva razne zdravstvene usluge, lijekove i boravak u bolnici.
Za dodatne medicinske potrebe potrebno je ugovoriti dopunsko osiguranje. Primjeri pogodnosti koje se plaćaju dodatno su: dioptrijske naočale i leće, zubna njega, cijepljenja, fizioterapcija i dr.
Vlastiti rizik
Kod osnovnog osiguranja, dio troškova snosite sami, što se zove obvezni odbitak. U nizozemskom sustavu, vlastiti rizik (eigen risico) predstavlja iznos koji osiguranik sam plaća prije nego što osiguranje počne pokrivati troškove liječenja. Oni koji dobrovoljno odaberu viši vlastiti rizik plaćaju nižu mjesečnu premiju, jer preuzimaju veći dio troškova na sebe.
Prema Europskom indeksu potrošača u zdravstvu, Nizozemska je često ocijenjena kao najbolji sustav u Europi jer spaja univerzalno pokriće s učinkovitošću i izborom koje donosi tržišno natjecanje.
Hrvatski izbor
Hrvatska se nalazi pred izborom: ostati pri statičnom, monopolnom HZZO-ovom modelu i trpjeti kronične kritike, ili hrabro implementirati elemente regulirane konkurencije. Primjer iz Nizozemske pokazuje da se solidarnost može očuvati kroz obvezno osiguranje i državne subvencije, dok tržište može donijeti bržu i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
