Desetljećima istraživači primjećuju isti obrazac: religiozni ljudi u prosjeku govore o višoj razini sreće i zadovoljstva životom od onih koji ne vjeruju. No, zašto je to tako, teže je bilo objasniti. Je li posrijedi toplina zajednice, osjećaj smisla, nade u teškim trenucima — ili nešto sasvim drugo?

Odgovor koji je dosad bio najuvjerljiviji možda je neočekivan, piše Psychology Today.

"Svijet treba mene"

Tim istraživača s Pennsylvanijskog sveučilišta analizirao je podatke iz osam uzoraka s ukupno više od 3000 odraslih Amerikanaca, koristeći različite mjere sreće i religioznosti. Rezultati su objavljeni u časopisu Journal of Positive Psychology.

Ljubav koja ne guši, već podržava: Recept za emocionalno zdravu vezu

Ono što su pronašli u svim uzorcima bila je ista korelacija — religiozniji ispitanici bili su u prosjeku sretniji. No kada su istraživači počeli ispitivati što točno tu vezu objašnjava, jedan faktor isticao se kao ključan.

Uvjerenje da "svijet treba mene".

Ispitanici koji su se složili s tvrdnjama poput "Svemir me treba za nešto važno", "Život ima važnu ulogu za mene" ili "Moji napori su potrebni ovom svijetu" — bili su sretniji. I upravo to uvjerenje statistički je objašnjavalo zašto su religiozni ispitanici sretniji: kada su istraživači uzeli u obzir ovaj faktor, veza između religioznosti i sreće u potpunosti je nestala.

Rezultat je bio dosljedan neovisno o tome jesu li ispitanici bili zdravi, osobe koje žive s bolešću ili oni koji su prošli kroz traumu.

Nije ego, nego uloga

Istraživači naglašavaju da ovo uvjerenje nema veze s narcizmom ili osjećajem nadmoći nad drugima. Radi se o nečem drugačijem — o osjećaju da smo nezamjenjivi na specifičan način, kao komad slagalice koji jedino mi možemo popuniti.

Liječnica može osjećati da je njena bolnica posebno treba. Otac može znati da ga djeca trebaju. Volonter može vjerovati da njegov doprinos znači nešto konkretno.

Mnoge religiozne tradicije upravo to naučavaju — da svaki čovjek ima božansku svrhu, da njegov život čini dio veće cjeline. Istraživači pretpostavljaju da vjera može pojačavati upravo to temeljno uvjerenje.

Što to znači za one koji nisu religiozni?

Ovo je možda najvažnija poruka istraživanja: osjećaj da te svijet treba ne zahtijeva vjeru.

Prema autorima, nereligiozni ljudi mogu razvijati isto uvjerenje kroz volontiranje, skrb za druge, mentorstvo, kreativni rad ili jednostavno svjesnost o ulogama koje već imaju — kao roditelji, prijatelji, susjedi. Refleksija o tome gdje naši napori zaista nešto mijenjaju može biti put prema većem osjećaju smisla i, prema ovim nalazima, prema sreći.

Istraživači ipak napominju oprez: ovo su korelacijska istraživanja, koja ne dokazuju uzročnost. Sljedeći korak bit će eksperimentalna provjera može li se ovo uvjerenje namjerno ojačati — i vodi li to trajnom povećanju dobrobiti.

Biti potreban — ključ sreće?

Ljudi napreduju kada su potrebni. Biti potreban znači pripadati i biti važan. Religioznost može poticati sreću — ali čini se da to radi upravo tako što u ljudima gradi uvjerenje da imaju svoju nezamjenjivu ulogu u svijetu. A tu ulogu možemo potražiti svi, bez obzira na to što vjerujemo.