Razdoblje nakon poroda iznimno je izazovno za svaku ženu jer se njezin život mijenja iz temelja. Dolazak novog života o kojem je potrebno brinuti 24 sata na dan, oporavak od samog poroda, suočavanje s novih osjećajima koje do tada nije doživjela…sve su to doživljaji koje će proći svaka rodilja. No, neki od osjećaja s kojima će se većina mladih majki susresti nisu uvijek najugodniji i zato je iznimno važno da im podrška uvijek bude dostupna.

Plačljivost, osjetljivost na primjedbe koje ženu inače ne bi toliko dirnule, nagle promjene raspoloženja kojima inače nije sklona i slični osjećaji sasvim su uobičajeni. Događaju se uslijed naglog pada estrogena i progesterona, obično  treći ili četvrti dan nakon poroda. Ovakve tegobe obično traju nekoliko dana do dva tjedna, smatraju se normalnima te se nazivaju “baby blues” i nisu razlog za uzbunu. Ženi je u tim trenucima najvažnija potpora bližnjih. 

No, ako negativni osjećaju nikako ne prolaze, ozbiljno utječu na svakodnevni život dulje vrijeme, remete san i apetit, uzrokuju umor i pad koncentracije potrebno je obratiti pažnju na to što se događa jer bi se moglo raditi o postporođajnoj depresiji koja je sve samo ne bezazlena. Radi se o poremećaju raspoloženja koji se, uz sve navedeno, manifestira stalnom tugom, osjećajem krivnje ili bezvrijednosti, a ponekad i intruzivnim mislima. 

Žene rađaju sve kasnije: Kako smanjiti rizike za zdravlje mame i bebe

Psihologinja Tihana Starčević s kojom smo razgovarali o tome kako razlikovati baby blues od postporođajne depresije stanje opisuje na ovaj način: “Dijagnoza postporođajne depresije  traži da simptomi traju barem dva tjedna i da narušavaju funkcioniranje. Formalno se granica postavlja na prva četiri tjedna nakon poroda, no u praksi se prvi simptomi znaju pojaviti i puno kasnije, bilo kada tijekom prve godine. Zbog toga postporođajno razdoblje u svom radu gledam puno šire nego što to čini sama medicinska definicija.”

Prepoznajte znakove postporođajne depresije na vrijeme

Postporođajna depresija nema jedan uzrok već nastaje bioloških, psiholoških i životnih čimbenika koji se nakon poroda znaju međusobno pojačati, a može se razviti i kod žena kod kojih nijedan od njih ranije nije bio prisutan. Upravo je zato iznimno važno pratiti baš svaku promjenu raspoloženja žene, njezine navike i pitati ju kako se osjeća.

Velik problem koji se veže za postporođajnu depresiju upravo to što ona često naoko izgleda “u redu”. 

“Žena sve stigne, kuha, hrani dijete, odgovara na poruke, a iznutra je prazna, automatska, kritična prema sebi do granice okrutnosti. Okolina to teško primijeti jer nema vanjski znak za koji bi se uhvatila”, opisuje psihologinja i nastavlja: “Tjeskoba zna napraviti isto, kad preuzme pozornicu umjesto tuge, lako prođe neprimjetno. Žena je nemirna, stalno provjerava, ne može se opustiti ni kad beba spava, a to se protumači kao pojačana majčinska brižnost, ne kao mogući znak da nešto nije u redu. Apetit i san znaju otići u oba smjera, potpuni gubitak teka ili prejedanje, nesanica ili spavanje bez kraja, i sve se to obično otpiše kao „normalan“ majčinski umor, bez pitanja je li riječ o nečem više.”

Tihana Starčević ovdje spominje i osjećaj emocionalne udaljenosti od djeteta. Majka ima dojam da ne osjeća ono što bi trebala što onda u joj budi osjećaje srama i krivnje o kojima se boji govoriti čak i bližnjima. Boji se da će njezine osjećaje svi shvatiti na krivi način te bira naoko jednostavniji put - šutnju.

Magnific

“Žena ne govori o tome zato što postoji čvrsto uvriježena slika majčinskog instinkta koji se navodno budi automatski i bez greške. Kad stvarnost odstupi od te slike, žena to protumači kao vlastiti neuspjeh, a ne kao normalnu varijaciju u procesu koji jednostavno traje. I onda šuti, jer priznati „ne osjećam ono što bih trebala“ zvuči, u njezinoj glavi, kao priznanje da nije dobra majka. Šteta je u tome što upravo ta šutnja produžuje osjećaj krivnje, žena ostaje sama s njim umjesto da čuje da nije jedina koja se tako osjeća”, objašnjava pobliže psihologinja što se događa u glavi žene s postporođajnom depresijom.

Znate li da neki muškarci tijekom trudnoće partnerice osjećaju iste simptome? Ova pojava ima i naziv

Nastavno na to, postoje podaci koji govore da je čak 40 posto prvorotkinja i 25 posto višerotkinja koje u prvo vrijeme osjećaju više indiferentnost nego zaljubljenost u dijete. Hormon oksitocin koji se izlučuje tijekom trudova, dojenja, dodira i pogleda prema bebi, zaita jača osjećaj topline i bliskosti, ali ne krene kod svih žena punom snagom čim se dijete rodi.  Privrženost se zapravo gradi kroz prve dvije godine djetetova života, a ne u porodiljnom boksu.

Tko je u većem riziku?

Postoje žene koje imaju sklonost većem riziku od postporođajne depresije, a to su one koje su već ranije imale problem s:

• depresijom ili anksioznošću,
• kroničnim manjkom sna,
• komplikacijama u trudnoći ili pri porodu,
• perfekcionizmom (rigidna slika o tome kako bi majčinstvo trebalo izgledati, koliko dugo dojiti, koliko brzo se vratiti u formu, koliko biti strpljiva i slično),
• nedostatnom podrškom okoline,
• konfliktnim partnerskim odnosom.

Magnific

“Poznajem ženu koja je nekoliko tjedana nakon poroda osjećala snažnu krivnju jer nije uspijevala svaki dan pripremiti ručak. Bila je uvjerena da bi „dobra majka trebala sve stizati“. Problem nikad nije bio ručak, bilo je to uvjerenje da nema pravo biti umorna i tražiti pomoć”, objašnjava psihologinja perfekcionizam na primjeru, a zatim govori o drugoj krajnosti u kojem rodilji nedostaje podrška: “Nedostatna podrška okoline i konfliktan partnerski odnos spadaju možda i među najjače rizične čimbenike od svih, jači od bilo kojeg biološkog. Kad nema nikoga da preuzme dio tereta, ono što je teško postaje gotovo nepodnošljivo.”

Baš zato, Tihana Starčević svakom partneru poručuje da bi svoju partnericu trebao pitati kako se stvarno osjeća, preuzeti noćno hranjenje kad je to moguće, skuhati ručak bez da ga itko to traži, omogućiti joj dva sata sna bez pitanja i ne umanjivati njezine osjećaje rečenicama poput „svima je teško“ ili „bit će bolje“. Iako ove riječi obično dolaze s dobrom namjerom, zapravo ne pomažu ženi, već umjesto da joj daju priliku da se otvori i kaže što ju tišti, automatski zatvaraju tu temu.

Posebno naglašava koliko je važno odmah reagirati na iznimno negativne rečenice poput one “mom djetetu bi bilo bolje bez mene”: “To nije fraza koju treba pustiti da prođe. Reagirajte isti dan. A ako primijetite naglu, dramatičnu promjenu, danima bez sna, zbunjenost, čudna uvjerenja, dojam da žena „nije prisutna“, to mogu biti znakovi rijetkog, ali ozbiljnog stanja koje traži hitnu pomoć, ne razgovor za tjedan dana.”

„Trudnički trbuh“ ne nestaje nakon poroda? Trenerica objašnjava kada je riječ o dijastazi

Ako intenzivni simptomi traju dulje od dva tjedna i ometaju svakodnevicu, vrijeme je da se obratite stručnjaku. Obično se najprije razgovara s ginekologom, patronažnom sestrom ili obiteljskim liječnikom, koji daju daljnje upute, a liječenje ovisi o težini ženina stanja. Kod blažih i umjerenih oblika najčešće je dovoljna psihoterapija, dok se kod izraženijih simptoma uključuje i psihijatar, ponekad i farmakoterapija. Podrška okoline i praktično rasterećenje majke nose gotovo jednaku težinu kao i sama terapija, a sve više žena danas pronalazi pomoć i u grupama podrške.

Postporođajna depresija pogađa između 13 i 17 posto žena (a možda i više)

Prema različitim procjenama, vjeruje se da postporođajna depresija pogađa između 13 i 17 posto žena. No, činjenica je da mnoge žene iz straha od osude simptome nikad ne prijave te bi taj postotak zapravo mogao biti znatno veći.

Magnific

“Nije znak slabosti, propusta ili nedostatka ljubavi prema djetetu, to je medicinsko stanje, posljedica hormonalnih promjena, iscrpljenosti i životnog stresa, a ne izbor ili karakterna mana. Cijela priča o majčinskom instinktu koji se budi savršeno i odmah, iskreno, više šteti nego pomaže. Instinkt se oslanja na iskustvo koje tek dolazi, ne na nešto što se uključi porodom kao prekidač.”, ističe Tihana Starčević.

Neke žene nakon poroda funkcioniraju na isti način kao i prije, a neke ne. Oboje je sasvim normalno. Kako kaže psihologinja, dobra majka nije ona koja nikad ne posustane, nego ona koja prepozna kad joj treba pomoć i potraži je: “To je čin brige i o djetetu, jer dijete najviše profitira od majke koja je psihički zbrinuta i podržana. Razgovor s partnerom, liječnikom, psihologom ili prijateljicom koja je prošla isto gotovo uvijek donosi olakšanje već u prvih nekoliko minuta.“

*Tekst nije zamjena za stručnu medicinsku ili psihološku pomoć. Ako vi ili netko koga poznajete proživljava simptome opisane u tekstu, obratite se liječniku, ginekologu, psihijatru ili psihologu. U slučaju misli o samoozljeđivanju ili naudi djetetu, odmah nazovite hitnu pomoć (194) ili se javite najbližoj hitnoj službi.