Kritike koje često slušamo tijekom odrastanja mogu ostaviti trag puno dulje nego što mislimo. Kod nekih ljudi iskustva iz djetinjstva mogu pridonijeti razvoju straha od neuspjeha i osjećaja da ih pogreške čine manje vrijednima u očima drugih. Novo istraživanje pokazuje da emocionalna reakcija povezana s takvim uspomenama ipak nije nužno trajna.

Znanstvenici sa Sveučilišta SWPS i Instituta za eksperimentalnu biologiju Nencki istraživali su mogu li određene psihoterapijske tehnike koje se koriste mentalnim slikama promijeniti način na koji odrasle osobe doživljavaju bolna iskustva iz djetinjstva. Rezultati istraživanja, o kojem piše ScienceDaily, objavljeni su u časopisu Frontiers in Psychology.

“Uvijek je bio kriv za sve”, majka iskreno o odrastanju sina s ADHD-om

U istraživanju je sudjelovalo 180 osoba u dobi od 18 do 35 godina koje su imale izražen strah od neuspjeha. Tijekom dva tjedna prošle su četiri terapijske seanse povezane s prisjećanjem na situacije iz djetinjstva u kojima su doživjele kritiku. Sudionici su bili nasumično raspoređeni u tri skupine, a istraživači su učinke pratili upitnicima, intervjuima i fiziološkim mjerenjima. Kontrolne procjene provedene su i tri te šest mjeseci nakon završetka intervencije. 

Bolna uspomena dobiva drugačiji završetak

Ispitanici su bili podijeljeni u tri skupine i koristili različite pristupe. Posebno zanimljiva bila je tehnika poznata kao Imagery Rescripting. Osoba se prisjeća uznemirujućeg događaja, ali zatim u zamišljenu situaciju uvodi osobu koja je štiti i pruža joj podršku.

Magnific

Primjerice, u sjećanju na trenutak u kojem je dijete bilo izloženo snažnoj kritici pojavljuje se „zaštitnik“, poput terapeuta, koji se suprotstavlja osobi koja kritizira i staje na stranu djeteta. Ne mijenja se ono što se u prošlosti stvarno dogodilo, nego način na koji osoba danas emocionalno doživljava to iskustvo.

Nakon primijenjenih tehnika kod sudionika je zabilježeno smanjenje straha od neuspjeha, kao i tuge, krivnje i drugih negativnih emocija. Smanjile su se i fiziološke reakcije na prisjećanje kritike, što upućuje na slabiju stresnu reakciju organizma. Poboljšanja nisu bila samo kratkotrajna. Zabilježena su i na kontrolnim procjenama tri i šest mjeseci nakon intervencije.

Zašto bi „iznenađenje“ moglo biti važno?

Istraživači su primijetili još jedan zanimljiv detalj. Čini se da je kod preoblikovanja sjećanja važan trenutak u kojem se zamišljeni razvoj događaja razlikuje od onoga što osoba očekuje. Takvo „iznenađenje“ moglo bi pomoći u mijenjanju dugo ukorijenjenih emocionalnih obrazaca. Umjesto očekivane kritike ili odbacivanja, osoba u zamišljenoj situaciji dobiva zaštitu i podršku.

"Djeca nisu male odrasle osobe": Liječnik objašnjava zašto Hrvatska treba novi zakon protiv pretilosti

Nalazi tako upućuju na to da bolna iskustva iz djetinjstva ne moraju tijekom cijelog života izazivati jednako snažnu emocionalnu reakciju. Prošlost se ne može promijeniti, ali način na koji je doživljavamo i kako ona utječe na sadašnjost, prema ovom istraživanju, može.