Anksioznost može utjecati na misli, emocije, ponašanje i svakodnevno funkcioniranje, a psihoterapija je jedan od načina na koji se na njoj može raditi. No, ne postoji jedna vrsta terapije koja odgovara svakoj osobi. Odabir pristupa ovisi o tome što stoji u pozadini anksioznosti, kakve simptome osoba ima i što želi postići terapijom, zbog čega važnu ulogu u odabiru ima stručnjak za mentalno zdravlje.

Postoji više psihoterapijskih pristupa, od onih koji se usmjeravaju na promjenu obrazaca razmišljanja i ponašanja do terapija koje istražuju prošla iskustva ili međuljudske odnose. Kako piše Healthline, u praksi stručnjaci mogu kombinirati različite pristupe ovisno o potrebama osobe.

Kognitivno-bihevioralna terapija među najčešće korištenima

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedan je od najčešće korištenih pristupa u liječenju anksioznosti. Usmjerena je na prepoznavanje i mijenjanje problematičnih obrazaca razmišljanja i ponašanja koji mogu održavati strah i tjeskobu.

U sklopu KBT-a mogu se koristiti različite tehnike, uključujući terapiju izlaganjem. Ona podrazumijeva postupno i kontrolirano suočavanje sa situacijama, predmetima ili drugim podražajima koji izazivaju strah. Cilj je naučiti nositi se s anksioznošću i postupno smanjivati izbjegavanje. Ovakav pristup može se primjenjivati kod specifičnih fobija, paničnog i socijalnog anksioznog poremećaja, a koristi se i kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja te posttraumatskog stresnog poremećaja.

Počeli ste sumnjati u vlastito pamćenje? Psihologinja objašnjava zašto ste možda žrtva gaslightinga

Jedan od pristupa koji se razvio na temeljima KBT-a jest i kognitivna terapija utemeljena na usredotočenoj svjesnosti (MBCT). Ona povezuje kognitivno-bihevioralne tehnike s meditacijom i usmjeravanjem pažnje na sadašnji trenutak. Osoba pritom uči prepoznavati negativne obrasce razmišljanja te uočavati simptome anksioznosti poput ubrzanog disanja, napetosti i navale misli.

Neke terapije uče prihvatiti neugodne osjećaje

Ne pokušavaju svi psihoterapijski pristupi izravno promijeniti neugodne misli. Terapija prihvaćanjem i posvećenošću (ACT) polazi od toga da su neugodne misli i osjećaji dio ljudskog iskustva.

Cilj je razvijati psihološku fleksibilnost, odnosno naučiti prihvatiti teške misli i emocije bez osuđivanja te istodobno djelovati u skladu s vlastitim vrijednostima. U terapiji se pritom koriste tehnike usredotočene svjesnosti i strategije promjene ponašanja.

Magnific

Drugačiji pristup nudi psihodinamska terapija. Ona se više usmjerava na prošla iskustva, potisnute emocije i nesvjesne procese koji mogu utjecati na današnje osjećaje i ponašanje.

Kada su važni odnosi i upravljanje emocijama

Kod osoba čija je anksioznost snažno povezana s odnosima i društvenim situacijama može se razmatrati interpersonalna psihoterapija (IPT). Njezin je fokus poboljšavanje odnosa, komunikacije i socijalnog funkcioniranja. Iako nije posebno razvijena kao terapija za anksioznost, može biti korisna kada su upravo međuljudski odnosi važan izvor teškoća.

Postoji i dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT) koja kombinira individualnu terapiju s učenjem konkretnih vještina. Naglasak je, među ostalim, na regulaciji emocija, međuljudskim odnosima i rješavanju problema, a koriste se i tehnike poput dubokog disanja i progresivnog opuštanja mišića.

Kako znati koja je terapija pravi izbor?

Nije nužno da osoba sama unaprijed odluči koja joj je vrsta psihoterapije potrebna. Na prvom razgovoru stručnjak može procijeniti zbog čega osoba traži pomoć, kakve teškoće ima i što očekuje od terapije te objasniti pristup kojim radi. Ponekad se različite metode i kombiniraju. Primjerice, ako su u pozadini anksioznosti istodobno teškoće u odnosima i nerazriješena iskustva iz prošlosti, stručnjak može koristiti elemente više terapijskih pristupa.

Psihologinja: “Postporođajna depresija nije znak slabosti ili nedostatka ljubavi prema djetetu, već medicinska dijagnoza”

Važno je i pronaći terapeuta s kojim osoba može izgraditi dobar terapijski odnos, a to ponekad zahtijeva više od jednog pokušaja. Psihoterapija, dakle, nije univerzalan postupak koji izgleda jednako za svakoga. Vrsta anksioznosti, okolnosti u kojima se simptomi pojavljuju, osobne potrebe i ciljevi terapije pomažu u određivanju pristupa koji bi pojedinoj osobi mogao najviše odgovarati.