Sve više ljudi, osobito mladih, nakon gledanja videa na društvenim mrežama posumnja da ima ADHD. No rastresenost, zaboravljivost ili odgađanje obaveza same po sebi nisu dovoljne za dijagnozu, upozorava dr. sc. Andrea Ražić Pavičić, psihijatrica s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb.

Neki u ambulantu dolaze prilično uvjereni da imaju ADHD, a drugi tek žele provjeriti svoju sumnju.

„Često čujemo rečenice poput: ‚Gledao sam videe o ADHD-u i u svemu se prepoznajem‘, ‚Cijeli život imam takve teškoće‘ ili ‚Nisam siguran imam li ADHD ili nešto drugo‘”, kaže Ražić Pavičić.

ADHD ima osam do 11 posto školaraca! Kako do dijagnoze i što donosi standardno liječenje

Takve osobe, ističe, treba saslušati i njihove teškoće shvatiti ozbiljno, bez osuđivanja, ali i bez automatskog potvrđivanja samodijagnoze. Već sama činjenica što je netko počeo razmišljati o vlastitom mentalnom zdravlju i odlučio potražiti pomoć može biti vrlo koristan prvi korak. Uloga stručnjaka je razumjeti što osoba proživljava i zajedno s njom utvrditi radi li se o ADHD-u, nekom drugom stanju ili teškoćama koje ne dosežu razinu poremećaja.

„Nije problem ako TikTok nekoga potakne da postavi pitanje: ‚Možda imam ADHD?‘ Važno je da to ostane pitanje koje ćemo zajedno istražiti, a ne unaprijed gotov odgovor”, kaže psihijatrica.

Simptomi koje povremeno ima gotovo svatko

Rastresenost, zaboravljivost, odgađanje obaveza ili unutarnji nemir mogu biti dio ADHD-a, ali nijedno od tih ponašanja samo po sebi nije dovoljno za dijagnozu. Slična iskustva mogu se javiti kod velikog broja ljudi, osobito u razdobljima stresa, iscrpljenosti ili nedostatka sna. Ključna razlika, objašnjava Ražić Pavičić, nije samo u tome što osoba doživljava. Važno je i koliko dugo teškoće postoje, koliko su izražene, pojavljuju li se u različitim područjima života i koliko narušavaju svakodnevno funkcioniranje. Kliničke smjernice zato traže cjelovitu procjenu i naglašavaju da se dijagnoza ne smije temeljiti samo na upitniku ili skali simptoma, poručila je.

Andrea Ražić Pavičić Foto: Osobna arhiva

Problem s kratkim videima jest u tome što složeno stanje često svode na nekoliko vrlo prepoznatljivih ponašanja. Pozvala se na istraživanje Yeunga i suradnika gdje su 52 od 100 analiziranih popularnih TikTok videa ocijenjena kao zavaravajuća. U većini njih pojave koje se mogu javiti kod različitih psihičkih stanja prikazane su kao specifične za ADHD.

Odgađanje obaveza, primjerice, nastavlja, može se pojaviti kod ADHD-a, ali i uz anksioznost, depresivnost, perfekcionizam, iscrpljenost ili nedostatak sna, a ponekad jednostavno kad nam je neki zadatak neugodan. Stalne obavijesti, prebacivanje između sadržaja i problematična uporaba društvenih mreža također mogu biti povezani s teškoćama pažnje. Sama prisutnost takvih teškoća ipak ne govori zbog čega su nastale niti dokazuje ADHD. Aktualna istraživanja odnosa digitalnih medija i simptoma pažnje, objašnjav liječnica, pokazuju složene i djelomično dvosmjerne veze, pa kategorične tvrdnje o jednostavnom uzroku treba izbjegavati.

„Kod stručne procjene zato ne brojimo samo simptome. Gledamo njihov razvojni tijek, funkcioniranje kod kuće, u školi ili na fakultetu, na poslu i u odnosima, posljedice koje teškoće imaju te postoje li druga stanja koja ih mogu bolje objasniti”, kaže Ražić Pavičić.

Kod odraslih je osobito važno istražiti jesu li karakteristične teškoće postojale još u djetinjstvu. ADHD, naime, pripada neurorazvojnim poremećajima, čiji simptomi počinju u razvojnom razdoblju.

„TikTok najčešće pokazuje pojedina ponašanja, a stručna procjena traži obrazac kroz vrijeme i različite životne situacije”, najjednodstavnije rečeno sažima liječnica problem.

Zašto se u videima prepoznajemo sve više

Kad nam neka tema postane važna, počinjemo je više primjećivati i kod sebe. Ako osoba već razmišlja o mogućnosti ADHD-a, zaboravljivost, odgađanje ili lutanje misli mogu joj postati mnogo uočljiviji nego prije, priča nam stručnjakinja.

Problem je i u tome što su opisi u takvim videima često vrlo široki, a prikazuju se kao specifični. Tvrdnje poput „odgađaš obaveze”, „zaboraviš zašto si ušao u prostoriju” ili „misli ti odlutaju tijekom razgovora” zvuče vrlo osobno, iako se u njima može prepoznati velik broj ljudi. Istraživanje Karasavve i suradnika pokazalo je da je tek 48,7 posto tvrdnji o simptomima ADHD-a iz analiziranih videa bilo u skladu sa stručnim dijagnostičkim kriterijima. Samo 1,4 posto videa upozoravalo je da se ista ponašanja mogu pojaviti i kod osoba koje nemaju ADHD. Prikazivanje svakodnevnih ponašanja kao sigurnih znakova ADHD-a, upozorava Ražić Pavičić, može potaknuti pogrešnu samodijagnozu.

Tome pridonosi i način na koji društvene mreže preporučuju sadržaj. TikTok na temelju prethodnih interesa prikazuje sve više sličnih videa, pa osoba koja je posumnjala na ADHD može steći dojam da se gotovo sve što vidi odnosi upravo na nju. Pritom smo, upozorava, skloniji primjećivati informacije koje potvrđuju naše sumnje, a manje pozornosti pridajemo onima koje ih dovode u pitanje. Zato se može činiti i da je ADHD mnogo češći nego što zapravo jest.

Ne treba zanemariti ni emocionalnu stranu, osobito kod mladih. Osobi koja se dugo osjećala drugačije ili nije razumjela vlastite teškoće, prepoznavanje u tuđem iskustvu može donijeti olakšanje, osjećaj razumijevanja i pripadnosti. To samo po sebi nije loše, ali prepoznati se u nečijem iskustvu ne znači nužno imati isti poremećaj.

„Osjećaj ‚ovo sam potpuno ja‘ može biti važan i vrijedan, ali sam po sebi nije dijagnostički kriterij”, naglašava Ražić Pavičić.

Društvene mreže nas, dodaje, mogu potaknuti da bolje razumijemo sebe, ali ne mogu pouzdano objasniti uzrok naših teškoća niti zamijeniti stručnu procjenu.

Kad sumnja postane „gotova dijagnoza”

Najveći problem nije u tome što netko nakon gledanja videa pomisli da možda ima ADHD, jer takva sumnja može biti sasvim opravdana. Problem nastaje kad osoba tu pretpostavku prihvati kao sigurnu dijagnozu, bez stručne procjene, i kroz nju počne tumačiti sve svoje teškoće.

Posebno zabrinjava utjecaj netočnih informacija. Istraživanje Schirosa i suradnika pokazalo je da su osobe nakon gledanja zavaravajućih sadržaja o ADHD-u imale manje točnih informacija, ali su istodobno bile uvjerenije u vlastito znanje.

„Netočne informacije mogu stvoriti lažan osjećaj sigurnosti, a takva je uvjerenja često teže promijeniti”, upozorava Ražić Pavičić.

Foto: Screenshot TikTok/Društvene mreže

Takvi sadržaji mogu potaknuti i interes za postupke liječenja čija učinkovitost nije znanstveno dokazana.

Drugi je rizik da se previdi stvarni uzrok teškoća. Problemi s koncentracijom mogu biti povezani s anksioznošću, depresijom, dugotrajnim stresom ili nedostatkom sna. Ako ih osoba unaprijed pripiše ADHD-u, manje se razmišlja o drugim objašnjenjima koja također zahtijevaju pažnju. Osim toga, tko sam sebi postavi dijagnozu, može i uobičajena ponašanja ili osobine ličnosti početi promatrati isključivo kroz prizmu tog poremećaja. Suvremene smjernice zato procjenu ADHD-a temelje na široj kliničkoj slici, razvojnoj povijesti, funkcioniranju u različitim okruženjima i razmatranju drugih mogućih uzroka.

TikTok nije samo izvor dezinformacija

Društvene mreže mogu imati i vrlo korisnu ulogu. Nekim ljudima upravo sadržaj na TikToku pomogne da prvi put prepoznaju teškoće s kojima se godinama suočavaju i potakne ih da potraže stručnu pomoć. Takvi sadržaji mogu smanjiti osjećaj usamljenosti, potaknuti razgovor o mentalnom zdravlju i približiti stručne informacije mlađima.

TikTok zato, smatra Ražić Pavičić, ne treba promatrati isključivo kao izvor dezinformacija, nego i kao priliku za edukaciju.

„Važno je da prepoznavanje vlastitih teškoća na društvenim mrežama bude poticaj za stručnu procjenu, a ne zamjena za nju”, kaže i dodaje da samodijagnoza može otvoriti sljedeće pitanje  „Što se sa mnom događa i kako to mogu bolje razumjeti?”

Crvene zastavice: kad videu ne treba vjerovati

Velik broj pratitelja, lajkova ili dijeljenja ne znači da su informacije točne. Na društvenim mrežama često su najpopularniji upravo sadržaji koji nude jednostavna objašnjenja složenih problema. Ražić Pavičić izdvaja nekoliko znakova koji bi trebali potaknuti na dodatan oprez.

Kategorične poruke. Oprez je potreban kad video tvrdi „Ako radiš ovih pet stvari, imaš ADHD”, kad vrlo uobičajena ponašanja proglašava sigurnim simptomima jednog poremećaja ili kad ne spominje da ista teškoća može imati više objašnjenja. Analize popularnog TikTok sadržaja pokazuju da je upravo nedostatak takve nijanse jedan od glavnih problema.

Nema izvora. Istraživanja pokazuju da preko 90 posto analiziranih videa nije navodilo izvore za iznesene tvrdnje. Osobna iskustva mogu biti dragocjena jer približavaju kako izgleda život s ADHD-om, ali govore o tome kako ADHD izgleda kod jedne osobe. Nisu dokaz da isto vrijedi za sve.

Brzi test i rješenje za svakoga. ADHD se ne dijagnosticira na temelju nekoliko pitanja s društvene mreže, a smjernice izričito navode da se dijagnoza ne smije postavljati samo na temelju skale ili opažanja.

Financijski interes. Karasavva i suradnici utvrdili su da je polovica analiziranih kreatora promovirala proizvode ili usluge ili tražila novčanu potporu. To ne znači automatski da su njihove informacije netočne, ali zahtijeva dodatnu kritičnost.

Tko govori. Zdravstveni stručnjaci u prosjeku objavljuju kvalitetnije i pouzdanije sadržaje o ADHD-u. Ni stručna titula ipak sama po sebi nije jamstvo točnosti, pa uvijek treba provjeriti jesu li tvrdnje znanstveno utemeljene.

„Budite posebno oprezni kada vam netko u vrlo kratkom videu nudi vrlo sigurnu dijagnozu, vrlo jednostavan uzrok i vrlo brzo rješenje”, poručuje Ražić Pavičić.

Kome se obratiti za procjenu

Prvi je korak liječnik obiteljske medicine, a kad je riječ o djetetu, pedijatar. Oni prema potrebi upućuju na daljnju specijalističku obradu. Kod odraslih dijagnostičku procjenu provodi psihijatar s iskustvom u dijagnostici ADHD-a. Kod djece i adolescenata procjenu provodi dječji i adolescentni psihijatar, često u suradnji s drugim stručnjacima. U KBC-u Zagreb, u sklopu Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu, djeluje i specijalizirana ambulanta za ADHD u odraslih osoba.

Prvo pitanje koje si treba postaviti

Ako ste se prepoznali u nekom videu o ADHD-u, to može biti dobar povod da razmislite o vlastitim teškoćama. Ražić Pavičić savjetuje da se zapitate koliko dugo one traju, jesu li postojale još u djetinjstvu, pojavljuju li se u različitim životnim situacijama i koliko utječu na vaše svakodnevno funkcioniranje.

Najvažnije je, ističe, ozbiljno shvatiti vlastite teškoće i ne ustručavati se potražiti pomoć. Cilj stručne procjene nije samo postaviti dijagnozu, nego pomoći osobi da bolje razumije sebe, prepozna uzroke svojih teškoća i pronađe načine da lakše funkcionira u svakodnevnom životu.

„Bez obzira na to hoće li se dijagnoza ADHD-a potvrditi ili ne, ono što osoba proživljava zaslužuje razumijevanje i pažnju”, zaključuje Ražić Pavičić.

*Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

*Tekst nije zamjena za medicinski savjet. Ako osjećate bilo kakve tegobe, potražite pomoć liječnika.

Reference:

Karasavva V, Miller C, Groves N, Montiel A, Canu W, Mikami A (2025) A double-edged hashtag: Evaluation of #ADHDrelated TikTok content and its associations with perceptions of ADHD. PLoS ONE 20(3): e0319335. https://doi.org/10.1371/journal. pone.0319335

Yeung A, Ng E, Abi-Jaoude E. TikTok and Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder: A Cross-Sectional Study of Social Media Content Quality. Can J Psychiatry. 2022 Dec;67(12):899-906. doi: 10.1177/07067437221082854. Epub 2022 Feb 23. PMID: 35196157; PMCID: PMC9659797.

Schiros A, Bowman N, Antshel K. Misinformation mayhem: the effects of TikTok content on ADHD knowledge, stigma, and treatment-seeking intentions. Eur Child Adolesc Psychiatry. 2025 Nov;34(11):3521-3533. doi: 10.1007/s00787-025-02769-8. Epub 2025 Jun 5. PMID: 40471415; PMCID: PMC12647241.