Već smo ranije pisali o endometriozi, bolesti koja pogađa 1 od 10 žena, a o kojoj se još uvijek nedovoljno govori u svijetu i Hrvatskoj. Radi se o kroničnoj bolesti upalnog tipa kojoj se još uvijek ne zna točan uzrok, a liječenje se bazira na ublažavanju simptoma i poboljšanju kvalitete života oboljelih žena. Naime, kod osoba s endometriozom, izvan same maternice događa se rast tkiva sličnog sluznici maternice.

Tkivo se može pojaviti na jajnicima, mokraćnom mjehuru, jajovodima, ali i nekim udaljenijim organima kao što su, primjerice, bubrezi. Bolest je posebno opasna jer ova tkiva reagiraju na hormonalne promjene tijekom menstruacijskog ciklusa što često rezultira jakim bolovima i problemima s plodnošću.

Još jedan veliki problem koji se ističe jest taj da je ovo bolest koja se često dijagnosticira kasno, a prosječno kašnjenje u postavljanju dijagnoze procijenjeno je na 7 do 10 godina. Ova činjenica otežava liječenje i narušava kvalitetu života pogođenih osoba.

Što je endometrioza? Simptomi i znakovi upozorenja koje svaka žena treba znati

Svoje iskustvo života s endometriozom s nama je podijelila Ivana Prešnjak, inače volonterka Udruge žena oboljelih od endometrioze - Ja sam 1 od 10. S Ivanom Prešnjak razgovarali smo o tome kako je shvatila da treba potražiti liječničku pomoć, kada je dobila dijagnozu, koje je komplikacije susrela na putu te kako je cijelo iskustvo utjecalo na njezino mentalno zdravlje i pogled na život.

Početak borbe i potraga za odgovorima

“Iskreno, jako dugo nisam ni slutila da bi moji problemi mogli biti ginekološke naravi. Godinama su me mučili bolovi u kralježnici, posebno u lumbalnom dijelu leđa, i sve sam pripisivala upravo tome. Redovito sam obavljala preglede kod privatnog liječnika i imala sistematske kontrole preko firme u kojoj sam radila. Uvijek mi je bilo rečeno da je, s ginekološke strane, sve u redu. Nije postojao ni najmanji signal niti sumnja da bi problem mogao biti nešto drugo”, započinje svoju priču Ivana Prešnjak.

Ispričala nam je da je tek nakon gotovo 15 godina situacija s njezinim zdravstvenim stanjem postala znatno teža. Bolovi koje je do tada osjećala tek povremeno i karakterizirala ih normalnima i podnošljivima pretvorili su se u nesnosnu svakodnevnu borbu. Poseban joj je problem predstavljalo razdoblje menstruacije jer je od trećeg dana pa sve do kraja ciklusa trpjela agoniju i bolove koji su joj potpuno onemogućavali normalno funkcioniranje. Nije mogla raditi niti obavljati obične svakodnevne stvari pa je zaključila da nešto ozbiljno nije u redu.

Osobna arhiva Ivane Prešnjak

“Do dijagnoze sam napokon došla tek kada sam, nakon toliko godina lutanja, napokon došla do liječnika koji se stvarno razumije u endometriozu. Već na prvom pregledu, običnim ultrazvukom, on je vidio ono što nitko prije njega nije primijetio. Njegova reakcija mi je jasno pokazala da je stanje ozbiljno: bio je grub, brz, kao da ga je ono što vidi šokiralo. U čudu je komentirao kako je moguće da se sve to razvijalo toliko dugo, a da nitko ranije nije rekao da nešto nije u redu”, objašnjava nam i nastavlja: “Tek sam tada prvi put osjetila i strah i olakšanje istovremeno. Strah zbog toga što sam napokon čula da problem postoji i da je ozbiljan. Olakšanje, jer sam nakon godina boli, ignoriranja i sumnji u samu sebe napokon dobila odgovor — nisam umišljala, nisam pretjerivala. Bolovi su imali ime. Ime im je bilo endometrioza.”

“Bilo mi je normalno preskakati aktivnosti”

Našu smo sugovornicu pitali kako se nosila s boli i neizvjesnošću prije same dijagnoze i što joj je u najtežim trenutcima predstavljalo najveći oslonac. Ispričala nam je da je godinama živjela u uvjerenju da je bol nešto normalno. Ovo je, nažalost, nešto što smo već čuli i čujemo svakodnevno od velikog broja žena.

Ivana Prešnjak imala je samo 20 godina kada se počela susretati s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Smatrala je bol “normalnom” jer je više članova njezine obitelji živjelo s boli u kralježnici te su mnogi odlazili na operacije kralježnice. Smatrala je da se radi o čistoj genetici te da je život s boli njezino nasljeđe i nešto što je primorana trpjeti. Kaže nam da nikada nije preispitivala zašto joj se sve ovo događa, već je jednostavno naučila podnositi bol i živjeti s njom.

Znate li što je endometrioza? Pogađa jednu od 10 žena

Bol u leđima bila je svakodnevni suputnik u njezinom životu pa joj je postalo normalno preskakati aktivnosti i boriti se za svaki korak: “Sjećam se osjećaja tuge i zbunjenosti. Dok su moji vršnjaci živjeli svoje mladenaštvo bez ograničenja, ja bih nakon samo 500 metara šetnje morala sjesti jer me kralježnica bacala na koljena od boli. Pitala sam se zašto je moje tijelo toliko drugačije i zašto ja ne mogu biti „kao svi drugi“. Tek kasnije sam shvatila da ništa od toga nije bilo normalno, da ne moramo trpjeti bol da bismo dokazali snagu i da zaslužujemo odgovor, pomoć i život bez patnje. Tu je počela moja borba za sebe.”

Govorila nam je o tome da joj je u teškim trenutcima najviše pomogla vjera da mora postojati bolje sutra i da zaslužuje život bez boli. Bila je svjesna da je ova borba samo jedan težak period života koji jednom mora proći.

“Često se sjetim izreke: „Bog nam daje samo onaj teret koji možemo nositi.“ Kao da je baš tako bilo i sa mnom. Bilo je trenutaka, posebno nakon treće operacije koja nije uspjela, kada mi je iskreno svega bilo dosta — i borbe, i boli, i života. Ali nastavila sam ići dalje, jedan po jedan mali korak”, kaže Ivana Prešnjak.

Udruga žena oboljelih od endometrioze - Ja sam 1 od 10

Dodala je da je veliku snagu pronašla u podršci i bezuvjetnoj ljubavi svoje majke, sestre i supruga koji su bili uz nju u trenutcima kada se nije mogla osloniti na svoje tijelo. Također, krenula je i kod psihologa, često čita motivacijske knjige te uči o tome kako najbolje brinuti o svom psihičkom i fizičkom zdravlju. Poručila je da je, naravno, svaka žena različita te da svaka mora pronaći ono što će joj odgovarati kako bi se lakše nosila s izazovima endometrioze.

Veliku snagu crpi iz udruge i druženja sa ženama koje dijele isti teret s kojim se nosi i ona. Objašnjava nam da je udruga mjesto na kojem se žene osjećaju sigurno, viđeno, shvaćeno i podržano: “Svaki osmijeh i svaka zahvalnost među nama vraća mi vjeru da nijedna od nas ne prolazi kroz ovo sama.”

Komplikacije i nova nada

Put do dijagnoze našoj je sugovornici bio iznimno dug i težak jer je zbog dugotrajnog čekanja endometrioza zahvatila više vitalnih organa; proširila se na rektum, ureter i na sakroilijakalne ligamente. Zbog ovako velike zahvaćenosti prošla je kroz čak sedam zahtjevnih operacija: “Danas, sa svojih 37 godina, živim kao osoba s trajnim sakralnim neurostimulatorom. Taj uređaj ugrađen je u području sakruma i pomaže kod regulacije crijevne i mokraćne funkcije. U mom slučaju, uređaj se ugrađivao prvi put u Hrvatskoj i na tome sam neizmjerno zahvalna liječnicima iz KBC Rijeka koji su izveli operaciju.”

Ispovijest Patricije Božić: Celijakija mi je promijenila život, ali i otvorila oči

Priča nam da joj je neurostimulator pomogao po pitanju 50 posto stvari u životu za koje je mislila da nikada više neće biti u mogućnosti odrađivati. S obzirom na to da joj toliko pomaže, uređaj će u njezinom tijelu ostati trajno. Prije ovog trajnog rješenja, jedno je vrijeme živjela s ileostomom, kirurški napravljenim otvorom na trbuhu kroz koji se izvodi crijevo kako bi se omogućilo izbacivanje stolice kada je prirodan put oštećen ili nefunkcionalan. To je za svaku ženu ogroman fizički i emocionalni teret, često povezan s osjećajem gubitka i srama. Ističe da je iznimno sretna što ileostome više nema jer to iskustvo opisuje kao nešto što ju je zauvijek promijenilo.

“Sve ove posljedice ostavila je samo jedna bolest — endometrioza. Zbog nje sam ostala i bez posla, prolazila razdoblja duboke borbe i neizvjesnosti. Ali baš zbog toga sam danas ovdje i zato se kao zajednica i udruga borimo da nijedna žena više ne mora prolaziti put poput mojeg. Vjerujem da je moja priča teška s razlogom. Ako će pomoći da se sustav promijeni i da žene dobiju raniju dijagnozu, poštovanje i adekvatnu skrb, tada moja borba ima smisao”, poručuje.