Način na koji se hranimo jedna je od najvažnijih stavki našeg života, a postaje još važniji kad se suočimo s teškom dijagnozom. Koliko prehrana, ako je pravilna, može pomoći organizmu najbolje znaju onkološki pacijenti koji se bore s nekim od najtežih poznatih bolesti. O tome kako je potrebno hraniti se tijekom prehabilitacije, u periodu aktivnog liječenja i za vrijeme oporavka nakon završetka liječenja, razgovaramo s prim. dr. sc. Mirjanom Pavlović Mavić, specijalisticom internističke onkologije.

Za početak, važno je naglasiti da su potrebe organizma pacijenta u spomenutim fazama različite te je zato neophodno uvijek iznova procjenjivati njegovo stanje. Prije samog liječenja, dakle u fazi prehabilitacije, nužno je procijeniti trenutačno stanje pacijenta kako bi se moglo odlučiti koliko je liječenje uopće sigurno. Da biste postigli najbolje ishode liječenja uz najmanju toksičnost, potrebna je zdrava mišićna masa uz dobar mikronutritivni status organizma.

"Naš posao nije samo tuga": Onkologinja otkriva što ju svakog dana motivira

Onkološko liječenje sa sobom donosi i neke rizike, a jedan od njih je i neminovno djelomično  oštećenje zdravih tjelesnih stanica. Njih je između ciklusa terapije moguće adekvatno oporaviti samo ako tijelo raspolaže s dovoljno potrebnih resursa. 

Nakon toga slijedi period oporavka koji traje dulje i u kojem se tijelo oporavlja od sekvela i kronične toksičnosti provedene terapije, postepeno uspostavlja stanje nove ravnoteže i popunjava sve zalihe koje su se potrošile tijekom faze aktivnog liječenja.

Prehrambene pogreške onkoloških bolesnika

Nažalost, u moru različitih informacija koje su nam danas dostupne na samo jedan klik miša, vrlo je lako doći do savjeta koji nemaju uporište u znanosti. Kao jednu od najopasnijih pogreški, dr. Pavlović Mavić spominje “izgladnjivanje tumora”. Radi se o teoriji da se smanjenjem unosa hrane i restriktivnim obrascima prehrane može ukloniti tumor ili ga bolesnik može “izgladniti” kako bi se izliječio. Naravno, praksa je iznimno opasna i nikako se ne preporučuje: “Restriktivni obrasci prehrane vrlo brzo dovode do gubitka svih tjelesnih zaliha, ali najkritičnije od svega, do značajnog gubitka mišićne mase i razvoja sarkopenije koja direktno utječe na slabije podnošenje onkološkog liječenja, gubitak ritma primjene terapije i sveukupno lošiji ishod liječenja.”

Drugi rašireni mit s kojim se dr. Pavlović Mavić susreće jest onaj o alkaliziranju organizma. Ovdje se radi o vjerovanju da će se stanje pacijenta poboljšati izbjegavanjem kiselih namirnica poput mesa, mliječnih proizvoda ili žitarica. Istina je da se ograničavanjem ili izbjegavanjem spomenutih namirnica značajno ograničava unos najvažnijih makronutrijenata i ubrzava razvoj tumorske kaheksije i propadanja organizma, a uzimanje sode bikarbone u velikim količinama dovodi samo do opterećenja bubrega i alkaliziranja ničega drugoga osim samog urina.

Magnific

“Naše tijelo ima vrlo moćan puferski sustav koji kiselost našeg tijela drži između pH 7.35 i 7.45, a sve iznad i ispod toga dovodi do stanja koje smještaju pacijenta u jedinicu intenzivnog liječenja. Tako da možemo zaključiti da alkaliziranje organizma kao takvo zapravo uopće ne postoji”, objasnila je dr. Pavlović Mavić.

Ustvari, konzumacijom mesa i mliječnih proizvoda u organizam unosimo proteine, a oni su iznimno važni onkološkim bolesnicima u svim fazama onkoloških bolesti. Također, ponekad ćete čuti i da onkološki bolesnici moraju izbjegavati šećer, ali to se ne odnosi na ugljikohidrate. Zdravi, tamni ugljikohidrati kao što su proizvodi od cijelozrnatih žitarica, svakako trebaju biti na jelovniku onkoloških bolesnika. S druge strane, šećeri koji nisu dobri ni za koga pa tako ni za onkološke bolesnike su bijeli rafinirani ugljikohidrati, primjerice bijeli šećer i bijeli kruh, a pogotovo kupovni slatkiši i ultraprocesuirana, industrijski proizvedena hrana, koja ih je prepuna.

Dr. Majana Soče: Radioterapija ne boli i ne čini vas "radioaktivnima"

Dodaje i da često čuje kako ljudi vjeruju da će im kod liječenja raka pomoći unos megadoza vitamina C, odnosno antioksidansa. Ističe da je to zapravo izuzetno štetno jer direktno dovodi do poništavanja djelovanja određenih citostatika. Naime, njihov se mehanizam djelovanja upravo temelji na oksidativnom oštećenju tumorskih stanica koje velike doze antioksidansa u tom slučaju štite. Također, dodatno oštećuje već onkološkim lijekovima opterećenu jetru.

Postoji li nešto što dokazano pomaže onkološkim bolesnicima tijekom liječenja?

Kao što smo već spomenuli, onkološki pacijenti ne smiju si ograničavati unos proteina. Naprotiv, potreban im je njihov kontrolirani veći unos kako bi sačuvali i održali zdravu mišićnu masu koja je ključ uspješnosti liječenja. 

Dr. Mirjana Pavlović Mavić spominje vitamin D kao bitan dio oporavka: “Ono što se sada već čvrsto dokazalo u brojnim velikim kliničkim ispitivanjima je da zdrava razina vitamina D u organizmu smanjuje rizik od nastanka određenih onkoloških bolesti, ali i direktno utječe na učinkovitost liječenja. Velika većina bolesnika ima suboptimalne razine D vitamina u serumu tako da je to jedan od suplemenata koje najčešće propisujem svojim pacijentima.”

Prilagođavanje prehrane važan je dio liječenja

Nuspojave onkološkog liječenja koje svima prve padnu napamet upravo su vezane za hranu: promjena okusa određene hrane, osjećaj gađenja, mučnina i gubitak apetita. No, i tom se problemu može doskočiti govori nam dr. Pavlović Mavić. Postoje različiti trikovi kojima je moguće pomoći pacijentima, ali važno je prilagoditi ih svakoj osobi posebno. 

“Ono što se donekle može uopćiti je da se kod mučnine jelo kroz dan podijeli na više manjih obroka, da hrana ne bude jako začinjena, da bude sobne temperature i da se prostorija u kojoj bolesnik jede dobro provjetrava od intenzivnih mirisa hrane i kuhanja. Kod gubitka apetita se preporuča metoda ojačavanja hrane gdje se male količine hrane koje je pacijent u stanju pojesti trebaju maksimalno energetski obogatiti dodavanjem skrivenih kalorija (primjerice, dodavanjem kockice maslaca u rižu ili maslinovog ulja u juhe i variva). Kod promjene okusa preporuke ovise o tome kakav okus dominira u bolesnikovom doživljaju hrane. Ako ima metalan okus savjetuje se izbjegavati hranu iz limenki i dodati par kapi citrusa u hranu ili vodu, a ako je hrana bljutava i bez okusa može se poigrati mariniranjem sa raznim začinskim biljem i dodavanjem kiselkastih elemenata u hranu”, objasnila je potanko što se sve može učiniti.   

Dakle, postoji puno načina na koje se ovaj težak životni period pacijentu može olakšati kada je u pitanju prehrana, a sve zapravo počinje razgovorom s kliničkim nutricionistom. Posjet ovom stručnjaku, kako savjetuje dr. Pavlović Mavić, najbolje je obaviti odmah pri postavljanju dijagnoze onkološke bolesti kako bi se procijenio nutritivni rizik i stupanj bazične uhranjenosti bolesnika i kako bi ga se adekvatno pripremilo na sve što ga čeka.

“Ako to ipak ne učinite na samom početku, drugo najbolje vrijeme je danas jer nikada nije kasno da se tijelu pruži dodatna pomoć koja dugoročno može učiniti razliku u ishodu liječenja”, zaključila je.