Situacija je poznata gotovo svima. U restoranu ili na večeri jedno jelo stigne ranije, a osoba ispred tanjura oklijeva, iako je gladna. Iako se to smatra znakom pristojnosti, novo istraživanje pokazuje da je nelagoda koju pritom osjećamo uglavnom unutarnja, a ne nešto što stvarno smeta drugima za stolom.

Istraživanje provedeno uz sudjelovanje stručnjaka s Bayes Business School pokazuje da ljudi mnogo strože procjenjuju vlastito ponašanje nego što procjenjuju isto ponašanje kod drugih. Drugim riječima, osjećaj da „nije u redu početi jesti prije ostalih“ jači je kod osobe kojoj je hrana poslužena nego kod onih koji još čekaju, piše Science Daily.

Veliki raskorak između vlastitih i tuđih očekivanja

U nizu eksperimenata sudionici su zamišljali večeru s prijateljem. Jedni su se zamišljali u situaciji da su prvi dobili hranu, dok su drugi zamišljali da još čekaju dok njihov suputnik već ima tanjur pred sobom. Oni kojima je hrana stigla ranije osjećali su snažnu obvezu da čekaju. S druge strane, oni koji su još čekali smatrali su da bi njihov suputnik slobodno mogao početi jesti.

Freepik

Rezultati su pokazali jasan „jaz između sebe i drugih“. Ljudi precjenjuju koliko će drugima smetati ako počnu jesti, dok istovremeno podcjenjuju vlastitu nelagodu kada se nađu u toj situaciji. Istraživači su pokušali ublažiti nelagodu tako da su sudionicima rekli da ih je druga osoba izričito pozvala da počnu jesti. No čak ni tada osjećaj neugode nije u potpunosti nestao. To objašnjava zašto ljudi često govore drugima „slobodno kreni“, ali se sami teško odluče učiniti isto.

Nadutost, antibiotici i loša probava: Nutricionistica otkriva kako vratiti ravnotežu crijeva

Razlog leži u psihologiji. Imamo pun pristup vlastitim mislima i osjećajima, poput želje da izgledamo pristojno ili da izbjegnemo društvenu neugodu. Istovremeno, nemamo jednak uvid u ono što drugi zaista osjećaju, pa automatski pretpostavljamo da će ih naše ponašanje više smetati nego što je to stvarno slučaj. Ova društvena norma često dovodi do paradoksa. Ljudi čekaju kako bi bili pristojni, ali pritom riskiraju da im se hrana ohladi i izgubi na kvaliteti. Istraživanje pokazuje da se odluka o čekanju češće donosi radi vlastitog osjećaja ispravnosti nego zbog stvarne brige za druge.

Što iz toga mogu naučiti restorani i domaćini?

Zaključci istraživanja imaju praktične implikacije. Restorani i domaćini mogu smanjiti nelagodu za stolom ako se potrude da sva jela stignu u isto vrijeme. Situacije u kojima se usluga unutar grupe značajno razlikuje stvaraju nepotreban psihološki pritisak, iako većina gostiju toga nije svjesna. Na kraju, čekanje da svi budu posluženi nije pogrešno. No vrijedi znati da je nelagoda koju pritom osjećamo često pretjerana i da drugima za stolom obično smeta puno manje nego što mislimo.