anksiolitici
Huđek-Leskovar: Često susrećemo osobe koje za probleme traže brzo farmakološko rješenje
Freepik
Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) je objavio podatak da anksiolitici postali najpropisivaniji lijekovi u Hrvatskoj. Tim povodom smo kontaktirali predsjednicu Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM) dr. med. Zrinku Huđek-Leskovar koja je kazala kako njihovo propisivanje često nije pitanje najboljeg izbora, već činjenice da pacijentima u javnom sustavu psihoterapija nije lako dostupna. Prema njezinim riječima, liječnici obiteljske medicine suočeni su s golemim pritiskom pacijenata u akutnim krizama kojima sustav, osim farmakološkog rješenja, trenutno ne nudi brzu i dostupnu alternativu.
Rekordna potrošnja: Anksiolitici ispred lijekova za tlak
Hrvatska se suočava s rekordnim brojkama. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), lijekovi protiv tjeskobe (anksiolitici) danas su najčešće propisivani lijekovi u zemlji, prestigavši čak i terapije za snižavanje krvnog tlaka. Ukupna brojka izdanih recepata u samo godinu dana popela se na gotovo 60 i pol milijuna, što je za 3,5 milijuna više nego godinu ranije.
O ovoj temi već smo pisali prije koji dan kada je izv. prof. prim. dr. sc. Tihana Jendričko, pročelnica Zavoda za psihoterapiju iz Klinike za psihijatriju Vrapče, upozorila kako visoka stopa propisivanja proizlazi iz mita o bezopasnosti ovih lijekova i težnje da se izbjegne proživljavanje čak i kratkotrajnih psiholoških nelagoda. Istovremeno, iz Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) poručili su kako bi bolja dostupnost psihoterapije značajno smanjila potrebu za psihofarmacima, zbog čega od države traže sufinanciranje usluga putem HZZO-a.
Lijek kao maska za socijalne i egzistencijalne probleme
Predsjednica KoHOM-a kaže da je porast korištenja anksiolitika globalni trend koji se odražava i na Hrvatsku, a liječnici ih propisuju zbog porasta anksioznih i depresivnih tegoba.
“Uzrok porasta ovih tegoba ima korijen, mahom u socioekonomskoj nesigurnosti, ubrzanom načinu života i kroničom stresu, ali i starenju populacije i sve izraženijoj osamljenosti. Anksiolitici se najčešće propisuju kod akutnih anksioznih stanja, nesanice povezane sa stresom, kao privremena terapija dok se ne postigne učinak antidepresiva ili kod somatskih tegoba s jasnom psihičkom komponentom. U pravilu se radi o kratkotrajnoj i kontroliranoj primjeni, uz redovito praćenje pacijenta”, kazala Huđek-Leskovar.
Upitana o tome koliko često pacijenti traže „nešto za smirenje“ zbog egzistencijalnih problema, dr. Huđek-Leskovar objašnjava da je liječnik obiteljske medicine često prva, a ponekad i jedina dostupna točka pomoći pacijentima s takvim tegobama.
„Vrlo se često susrećemo s osobama koje zbog dugotrajnog stresa na poslu, financijskih poteškoća ili obiteljskih problema razvijaju simptome anksioznosti, nesanice ili psihosomatske tegobe i pritom očekuju brzo farmakološko rješenje“, ističe liječnica. Dodaje kako je u takvim situacijama ključno prepoznati da problem nije isključivo medicinski, već širi socijalni i psihološki.
Iako se u ordinacijama trude saslušati pacijente i razumjeti kontekst njihovih poteškoća, predsjednica KoHOM-a upozorava da je vremenski okvir u kojem rade izrazito ograničen. Složenost ovakvih problema zahtijevala bi, kaže, znatno više vremena nego što je realno dostupno u svakodnevnoj praksi. Unatoč tome, liječnici pokušavaju procijeniti kada je dovoljna podrška, praćenje i savjetovanje, a kada je nužno dodatna pomoć psihologa, psihijatra ili drugi oblici nemedikamentozne podrške. Naglašava kako se lijekovi ne bi smjeli koristiti kao zamjena za rješavanje socijalnih problema, nego samo kao dio šireg, individualno prilagođenog pristupa. Smjernice kažu da se anksiolitici uzimaju kratkotrajno.
Sustav bez dostupnih alternativa
Na upit imaju li podršku da pacijente "skinu" s dugotrajne terapije benzodiazepinima ili se recepti samo produžuju automatizmom, dr. Huđek-Leskovar upozorava na nedostatak podrške sustava.
“Kod primjene anksiolitika nužan je poseban oprez zbog rizika razvoja tolerancije i ovisnosti, osobito pri dugotrajnoj uporabi benzodiazepina. Smjernice jasno preporučuju njihovu kratkotrajnu primjenu, uz postupno ukidanje terapije i kontinuirano praćenje pacijenta. U praksi, međutim, taj je proces često otežan nedostatkom sustavne podrške, prvenstveno zbog ograničene dostupnosti psihoterapije i drugih nemedikamentoznih oblika liječenja u javnom zdravstvenom sustavu’, kaže liječnica koja dodaje da su liječnici obiteljske medicine svjesni rizika dugotrajne primjene i nastoje terapiju voditi odgovorno i individualizirano, no postupno „skidanje“ pacijenata s benzodiazepina zahtijeva vrijeme, učestale kontrole, edukaciju pacijenata i dostupne alternative.
Objašnjava da kada su te alternative u javnom zdravstvu teško dostupne ili nedovoljno integrirane, pritisak pacijenata na nastavak terapije često raste.
“Unatoč tome, cilj ostaje smanjiti dugotrajnu uporabu anksiolitika, poticati promjene životnih navika, koristiti druge terapijske opcije kada je to moguće”, zaključila je Huđek-Leskovar.
Podijeli: Facebook Twiter
