Iako volimo misliti da živimo u modernom društvu u kojemu je “nulta tolerancija” na nasilje uvijek istinita u praksi, nažalost to je rijetko kada tako. I dalje postoje djeca koja doživljavaju zlostavljanje u školi, na slobodnim aktivnostima ili čak u vlastitim domovima. Odgovornost prevencije i sprječavanja nasilja nad djecom u bilo kojem obliku, od strane vršnjaka ili odraslih, zadaća je cijelog društva. O temi danas razgovaramo s psihologinjom Dorom Vranjican Leško koja ukazuje na znakove zlostavljanja koje bi roditelji trebali uočiti i načinima na koje pristupiti djetetu te mu omogućiti da otvoreno govori o problemima koji ga tište. 

Sugovornica na samom početku ističe da znakovi prema kojima roditelj može posumnjati da nešto nije u redu zapravo mogu uvelike varirati ovisno o vrsti problema s kojim se dijete suočava i tome kakvu podršku ima u svojoj okolini: “Bitno je obratiti dodatnu pažnju ako dijete pokazuje promjene u ponašanju koje do sada nije pokazivalo, ako se povlači u sebe ili se doima neobično potišteno. Djeca mogu početi izbjegavati aktivnosti koje su do sada bez problema obavljali, poput odlaska u školu ili na trening, ako tamo doživljavaju neke neugodne situacije i to može biti jasan znak da se događa nešto zabrinjavajuće. Mlađa djeca teže mogu verbalizirati što se točno događa pa ponekad mogu razviti tjelesne simptome, bez jasnog medicinskog uzroka, poput neobjašnjive glavobolje, bolova u trbuhu ili mučnine.”

Lažne dojave o bombama: kako uzbune u školama utječu na mentalno zdravlje djece

Dijete koje doživljava bilo koji oblik zlostavljanja jasno se očituje kod promjena u svakodnevnom funkcioniranju. Naravno, postoje određena razdoblja u životu djeteta kada se mnoge stvari mijenjaju, primjerice pubertet, ali te uobičajene faze odrastanja nikada značajno ne narušavaju djetetovu sposobnost sudjelovanja u svakodnevnim aktivnostima. S druge strane, znakovi zlostavljanja često su dugotrajniji, mogu se pojačavati s vremenom i dovode do izbjegavanja važnih područja života.

Psihologinja naglašava važnost angažmana roditelja: “Roditelji bi uvijek trebali gledati ispod površine djetetovog ponašanja i nikada ne pretpostavljati, već provjeriti s djetetom kroz što prolazi. S djecom koja se teže otvaraju, važno je nježnim i postupnim pristupom dati im do znanja da su roditelji tu za njih bez obzira na sve te ostaviti otvorena vrata za razgovor o teškim situacijama.”

Freepik

Neke od emocionalnih posljedica uslijed vršnjačkog nasilja roditeljima katkada mogu ličiti na lijenost, nezainteresiranost ili neposluh. Među njima se posebno ističu situacije u kojima dijete izbjegava odlazak u školu, događa se primjetan pad ocjena ili poteškoće s koncentracijom tijekom obavljanja aktivnosti koje je dijete ranije obavljalo s lakoćom. 

Kad su u pitanju starija djeca često dolazi do razdražljivosti, prkosa i burnih emocionalnih reakcija. Sve su to zapravo odgovori na sniženo samopoštovanje, osjećaj bespomoćnosti i narušeno emocionalno stanje. Takva ponašanja važno je promatrati u širem kontekstu, a ne isključivo kao problem discipline.

Kako pristupiti djetetu ako sumnjamo na zlostavljanje?

Razlozi zbog kojih djeca oklijevaju s razgovorom o nasilju koje proživljavaju brojni su i slojeviti. U igri su sram, strah od pogoršanja situacije i nemogućnost verbalizacije misli i osjećaja vezanih za proživljeno. Mnoga djeca, zbog narušenog samopouzdanja i samopoštovanja, smatraju da su sama kriva za to što im se događa i da su sigurno učinila nešto kako bi isprovocirala zlostavljača te su uvjerena da im odrasli zapravo i ne mogu puno pomoći.  

Pet znakova da je vaše dijete možda razmaženo i kako to promijeniti

“Iznimno je važno ne kriviti dijete i ne tražiti razloge što je moglo učiniti da je dovelo do nasilja. Žrtva nikada nije kriva i to je važno naglasiti djetetu kojem želimo pomoći. Također je jako važno istaknuti djetetu da mu vjerujemo i da ne mora samo prolaziti kroz teško razdoblje te da uvijek postoji netko tko će biti na njegovoj strani”, upozorila je Dora Vranjican Leško. 

Roditelji moraju u svakom trenutku pokazati empatiju i strpljenje kako bi dijete imalo osjećaj da mu vjeruju, razumiju da mu je teško te da neće dopustiti da se s ovim lošim razdobljem suočava samo. Otvaranje se često događa postupno, stoga je važno ostaviti prostor za razgovor bez stvaranja pritiska, uz kontinuirano naglašavanje podrške i sigurnosti.

Freepik

Dora Vranjican Leško podijelila je rečenice koje roditelji često izgovaraju u situacijama u kojima se suoče s zlostavljanjem svog djeteta, a zapravo nisu preporučljive: 

• Samo ih ignoriraj, što te briga za njih

• Nije to ništa.

• Čime si ih izazvao/la da se tako ponašaju prema tebi?

• I ja sam slično doživljavao/la pa nije bio toliki problem.

“Takve i slične rečenice umanjuju djetetovu bol, svaljuju krivnju na njega i ne daju mu ideju kako problem riješiti. Korisnije je pohvaliti dijete kad se otvori, vratiti mu nadu da se problem može riješiti i da ono nije krivo za nasilje”, naglasila je. 

Umjesto toga, pohvalite dijete jer vam se otvorilo:

• Hvala ti što si mi to ispričao/la, sad jasnije razumijem cijelu situaciju.

• Nisi kriv/a, odgovorni su oni koji vrše nasilje nad tobom.

• Nije u redu to što ti se dogodilo. Zajedno ćemo naći način da to zaustavimo. Tu sam za tebe.

Umanjivanje emocija koje dijete osjeća ono je što svaki roditelj treba izbjegavati jer stvara nepovjerenje i još više potkopava djetetovo samopoštovanje. Čak i ako se vama kao roditelju neka situacija ne čini toliko ozbiljnom, to ne mijenja činjenicu da ju dijete takvom doživljava. Svatko od nas, pa tako i djeca, najbolje znaju kakve emocije određeni događaji bude u nama i taj se subjektivni doživljaj nikada ne smije zanemarivati.

Prepoznajte opsesivno-kompulzivni poremećaj kod djeteta

Nužno je pokazati povjerenje u djetetove riječi: “Kad vam se dijete povjeri uvijek mu trebate vjerovati i dati mu do znanja da ćete dati sve od sebe da se nasilje zaustavi. Nije preporučljivo reagirati impulzivno ili intenzivno, primjerice naglim konfrontacijama, jer takve reakcije mogu povećati djetetov strah i nesigurnost. Ključno je pružiti stabilnu, smirenu i dosljednu podršku.”

Uključivanje stručnjaka u rješavanje problema 

Nažalost, ponekad intervencija roditelja neće biti dovoljna da se problem zlostavljanja riješi. Ako djetetove reakcije na nasilje otežavaju njegovo normalno funkcioniranje, a roditeljski savjeti i pomoć “ne daju ploda”, možda je vrijeme za uključivanje stručnjaka za mentalno zdravlje djece: “Proces pružanja pomoći temelji se na procjeni individualnih potreba djeteta te uključuje intervencije usmjerene na jačanje osjećaja sigurnosti, samopoštovanja i emocionalne regulacije. Često se u proces uključuju i roditelji te, prema potrebi, škola, kako bi se osigurala sveobuhvatna podrška.”

Freepik

Važno je reći da škola koju dijete pohađa ima ključnu ulogu u prevenciji, prepoznavanju i intervenciji u slučajevima vršnjačkog nasilja. Potrebno je omogućiti sustavne preventivne programe i svakodnevni rad s djecom koji mogu značajno doprinijeti razvoju empatije i sigurnog okruženja. 

Kako smo spomenuli na početku, zaštita djece od nasilja odgovornost je cijelog društva. Svaka odrasla osoba koja ima saznanje ili sumnju na nasilje ima zakonsku i etičku obvezu reagirati i prijaviti nasilje nadležnim institucijama. Učinkovita zaštita djeteta zahtijeva suradnju roditelja, škole i stručnih službi, s ciljem osiguravanja sigurnosti i dobrobiti djeteta.

Djeca danas osjećaju manje empatije. Kakve veze društvene mreže imaju s time?

“Ako se problem ne prepozna na vrijeme i dijete ne dobije adekvatnu podršku, posljedice mogu biti višestruke i dugoročne, zahvaćajući emocionalno, socijalno i akademsko funkcioniranje djeteta. Dugotrajna izloženost stresu i osjećaju nesigurnosti može dovesti do razvoja anksioznosti, depresivnosti, sniženog samopoštovanja i osjećaja bespomoćnosti. Dijete može internalizirati negativna uvjerenja o sebi, što povećava rizik za trajne poteškoće u slici o sebi i odnosima s drugima. Kod neke djece javljaju se i somatske tegobe bez jasnog medicinskog uzroka, kao i problemi u regulaciji emocija, uključujući pojačanu razdražljivost ili agresivne reakcije”, upozorava psihologinja na to kakve mogu biti posljedice prolongirane izloženosti zlostavljanju u bilo kojem obliku.

U posebnu kategoriju spadaju teški slučajevi zlostavljanja, u kojima bez pravovremene reakcije okoline, može doći do povećanog rizika od samoozljeđivanja i suicidalnih misli. Važno je osluškivati ponašanje i emocije vašeg djeteta, stvoriti siguran prostor i prisan odnos koji će mu omogućiti da s vama razgovara o svemu, pa čak i o neugodnim temama. Uz adekvatnu podršku i prepoznavanje problema u ranoj fazi postoji velika mogućnost da će se zlostavljanje zaustaviti te da će se vaše dijete u konačnici razviti u zdravu odraslu osobu.