Društvene su mreže posljednjih godina sastavni dio života svih nas, pa tako i sve mlađe djece. Ne postoji dijete koje ne zna sve tajne Instagrama i TikToka, a mnogi od njih već u osnovnoj školi imaju i svoje profile. Katkada i one čijeg postojanja roditelji nisu ni svjesni. Upravo je zato online svijet toliko plodno tlo za vršnjačko nasilje koje je vrlo lako previdjeti, a može biti daleko opasnije od nasilja uživo jer je, kako kaže spec. klin. psih. Ivana Garašić, neograničeno. 

“Nasilje uživo često je ograničeno na jedno važno područje funkcioniranja djeteta (primjerice školu), pa dijete ima barem neke dijelove života u kojima se osjeća sigurno i zaštićeno. Ovdje to najčešće nije slučaj. Djeca su danas svakodnevno izložena društvenim mrežama i komunikacijskim aplikacijama u različitim dijelovima dana. Izloženost nasilju prisutna je čim dijete otvori mobilni telefon ili laptop”, upozorava sugovornica.

"Žrtva nikad nije kriva" - psihologinja o znakovima zlostavljanja koje roditelji previđaju

Online prostor je problematičan jer osim što je on sam neograničen, takvim može biti i broj počinitelja kao i njihov identitet. Na takvom “mjestu” poruke, videi i slike djeteta lako postaju javni i viralni te samim time izloženi sudu velikog broja ljudi bez ikakve kontrole. Svi smo svjedoci činjenice koliko su ljudi u online svijetu okrutni i bešćutni, posebno kada se skrivaju iza lažnih imena i nadimaka. Upravo ova mogućnost anonimnosti smanjuje osjećaj odgovornosti i povećava vjerojatnost da će osoba napisati ono što se uživo nikada ne bi usudila izgovoriti. Također, u online okruženju efekt grupe koji i inače smanjuje odgovornost, ovdje se pojačava. Zbog toga je dijete koje se napada mnogo izloženije, a počinitelji znatno zaštićeniji nego kada se radi o nasilju uživo. 

Roditelji često ostaju “u mraku”

Prvi znakovi koji bi mogli ukazivati na to da se s djetetom nešto događa jesu povećana razina stresa i promjene u ponašanju. Ovdje se uglavnom misli na promjene koje traju nekoliko tjedana ili su snažnije izražene, a roditelj ih ne može povezati s konkretnim uzrokom. Kod cyberbullyinga prvi znak da se nešto događa često može biti promijenjen odnos djeteta prema tehnologiji. Primjerice, dijete koje je ranije spontano i s veseljem koristilo mobitel sada se počinje skrivati, mijenja lozinke, napeto je kada čuje zvuk poruke ili potpuno izbjegava korištenje uređaja. Uz to se mogu pojaviti povlačenje, razdražljivost, pad raspoloženja, promjene u spavanju ili apetitu te smanjeni interes za aktivnosti koje su prije veselile dijete.

Magnific

Mnoga djeca od roditelja skrivaju da su izložena nasilju, tvrdi psihologinja Garašić: “Djeca skrivaju nasilje iz različitih razloga. Nekad vjeruju da mogu sama riješiti situaciju. Nekad cyberbullying toliko eskalira da dijete doživi situaciju kao potpuno nerješivu. Često postoji i dojam da roditelji neće razumjeti online kontekst ili neće znati kako pomoći. Vrlo čest razlog je i osjećaj krivnje. Iako žrtva nikada nije odgovorna za nasilje, djeca često preuzimaju odgovornost, posebno ako u okruženju postoji kritičan stav prema korištenju tehnologije.”

Ako promatramo razvojne obrasce, može se konstatirati da djeca i adolescenti o vršnjačkim temama radije razgovaraju s vršnjacima nego s odraslima iz svoje okoline. Problem nastaje kada su upravo vršnjaci izvor problema jer se dijete može osjećati kao da nigdje nema podršku što doprinosi dodatnom povlačenju u sebe. 

Lažne dojave o bombama: kako uzbune u školama utječu na mentalno zdravlje djece

“Posljedice cyberbullyinga ovise o trajanju, intenzitetu i podršci koju dijete ima, ali mogu biti vrlo ozbiljne. Često vidimo pad samopouzdanja i negativnu sliku o sebi, osobito ako su poruke bile usmjerene na identitet djeteta (izgled, osobnost, sposobnosti)”, kaže Ivana Garašić i dodaje da neka djeca razviju depresiju i anksioznost pa se povlače iz socijalnih odnosa te izbjegavaju situacije koje ih na bilo koji način podsjećaju na iskustvo nasilja. 

Nekoj je djeci povjerenje u druge ljude u potpunosti narušeno što utječe na sve kasnije odnose u životu. Ako se radi o težim slučajevima, često se javljaju samookrivljavanje, osjećaj bezvrijednosti pa i suicidalne misli. Zbog toga je iznimno bitno što ranije reagirati i djetetu pružiti podršku.  

Greške koje roditelji čine i načini na koje škola treba sudjelovati u suzbijanju nasilja

Roditelji ponekad reagiraju na krivi način, ali te reakcije najčešće proizlaze iz brige. Jedan od čestih, ali pogrešnih pristupa, svakako je burna emocionalna reakcija popraćena osjećajima ljutnje i panike. Takvi su osjećaji često popraćeni impulzivnim potezima što kod djeteta može pojačati osjećaj da je situacija izvan kontrole. 

Još jedna greška je zabrana korištenja interneta ili mobitela. Iako je namjera roditelja zaštita i ograničavanje izloženosti nasilju, dijete ovaj potez može shvatiti kao dodatnu kaznu i gubitak socijalnog kontakta. 

Magnific

Neki roditelji pokušavaju sami riješiti situaciju pa kontaktiraju roditelje djeteta koje vrši nasilje ili, čak, samog zlostavljača, a bez uključivanja vlastitog djeteta u proces. Ovime se dodatno narušava osjećaj sigurnosti i kontrole kod zlostavljanog djeteta. 

“U slučaju bilo kakvog nasilja, prvi važni koraci su saslušati dijete i pružiti mu podršku, a onda ga u skladu s dobi uključiti u daljnje postupanje vezano za nasilje. Djetetu treba jasno dati do znanja da nije krivo i da nije samo”, naglašava psihologinja.

Koraci koje je potrebno poduzeti su sljedeći:

• prikupiti dokaze (snimke zaslona, poruke), bez ulaska u daljnju komunikaciju s počiniteljima;
• roditelji trebaju obavijestiti školu jer se i online nasilje smatra dijelom vršnjačkog nasilja ako uključuje učenike iste zajednice, a škola ima odgovornost reagirati kroz svoje protokole;
• ako je potrebno, uključuju se i druge institucije (stručne službe škole, centar za socijalnu skrb i policiju u težim slučajevima).

“Važno je i raditi na jačanju djetetove mreže podrške: uključiti odrasle osobe od povjerenja i, kada je moguće, vršnjake koji nisu dio nasilja”, savjetuje psihologinja.

Dijete mora znati da se njegova vrijednost ne mjeri nasiljem koje je doživjelo

Rad na samopouzdanju nešto je o čemu se mnogo govori u različitim kontekstima, a posebno je važno kada je riječ o djetetu koje je doživjelo vršnjačko nasilje. Ipak, samopouzdanje je vrlo složen pojam i ne dolazi samo od sebe, a prvi korak za zlostavljano dijete jest rad na zacjeljenju emocionalnih rana, procesuiranju teškog iskustva i ponovnoj izgradnji identiteta. 

Magnific

Dijete mora prihvatiti da ga proživljeno nasilje ne definira te da usprkos njemu posjeduje jake strane, ima budućnost i vrijednosti koje nemaju veze s tim iskustvom. 

Psihologinja otkriva što stoji iza poremećaja prehrane: “Tinejdžeri traže kontrolu kroz hranu”

“Važno je postupno ga vraćati u situacije u kojima može doživjeti uspjeh i kompetentnost: u školi, hobijima, odnosima. Roditelji mogu aktivno naglašavati djetetove snage, ali još je važnije stvarati prilike u kojima ih dijete samo može vidjeti”, poručuje Ivana Garašić roditeljima koji su se susreli ili se susreću s nasiljem nad svojim djetetom.

Osobe koje dožive bilo kakav oblik nasilja, osobito djeca, susreću se s traumatskim iskustvom. Zbog toga je iznimno važno, osim roditeljske, uključiti i stručnu podršku kako bi se dijete lakše nosilo s proživljenim. Također, stručna je podrška nužna i za roditelje kako bi se i oni imali kome obratiti u ovako teškoj situaciji za koju nikada ne možete biti spremni.