Kada govorimo o Hashimotovom tireoiditisu govorimo o autoimunoj bolesti štitnjače. Njena pojavnost u populaciji je relativno visoka, češća je kod žena, uglavnom u dobi od 30 do 50 godina iako se može pojaviti u bilo kojoj dobi.

Prvi puta ju je opisao japanski liječnik Hashimoto Hakaru još 1912.g. Patohistološka istraživanja koja su uslijedila odgovarala su Hashimotovom opisu promjena u štitnjači pa je i službeno nazvana Hashimotovim tireoiditisom. Kao autoimuni poremećaj identificiran je 1957.g.

Radi se o kroničnoj bolesti kod koje dolazi do kroničnih upalnih promjena u tkivu štitnjače kao posljedice autoimunog procesa čiji uzrok zapravo ne znamo. Često je udružena s drugim autoimunim bolestima.

Autoimune bolesti su stanja u kojima imunološki sustav greškom oštećuje zdrave stanice u tijelu. Kod genetski predisponiranih pojedinaca pojavljuje se oko četiri puta češće. Za razvoj bolesti potrebni su okolišni čimbenici koji mogu biti pokretač bolesti, uključivo fizički i emocionalni stres.

Imunološki sustav stvara antitijela koja iz do sada nepoznatog razloga „napadaju“ štitnjaču zbog čega se u štitnjači nakupljaju limfociti koji uzrokuju upalu što za posljedicu ima promjenu strukture štitnjače zbog čega može doći do poremećaja u njenom radu, najčešće hipotireoze. Sve osobe s Hashimotovim tireoiditisom ne moraju nužno razviti poremećaj u lučenju hormona štitnjače.

Nespecifični simptomi Hashimotovog tireoiditisa

Simptomi autoimune bolesti su nespecifični što znači da se mogu javljati kod brojnih drugih bolesti i stanja. Neki od učestalih simptoma su kronični umor, pospanost, osjećaj težine u mišićima, smetnje koncentracije, ubrzan rad srca, sniženo raspoloženje, probavne tegobe te oscilacije u tjelesnoj težini. Javljaju se periodično što znači da osoba s autoimunom bolesti ima periode kada se osjeća potpuno zdravo. Izmjena ovih perioda nije pravilna i vrijeme pogoršanja teško je predvidjeti.

Simptomi bolesti ne moraju biti prisutni više godina. U literaturi se autoimune bolesti nazivaju „nevidljivim bolestima“. Osobe na van izgledaju potpuno zdravo zbog čega često nailaze na nerazumijevanje okoline vezano za svoje simptome pa čak i na nerazumijevanje liječnika.

Što je endometrioza? Simptomi i znakovi upozorenja koje svaka žena treba znati

Ukoliko se kao posljedica Hashimotovog tireoiditisa pojavi i poremećaj u radu štitnjače onda se navedenim simptomima pridružuju i simptomi hipotireoze.

Stanice štitnjače proizvode i luče dva hormona – tiroksin (T4) i trijodtironin (T3) koji imaju utjecaj na brojne metaboličke procese. Izlučivanje hormona štitnjače nadzire i regulira hormon hipofize tireotropin (TSH), najosjetljiviji parametar procjene funkcije štitnjače.

Vrlo često kao posljedica smanjene proizvodnje hormona štitnjače i posljedično povećanog lučenja TSH može doći do povećanja štitnjače, najčešće bez subjektivnih tegoba. Pacijenti navode osjećaj blažeg pritiska u vratu.

Simptomi hipotireoze

Simptomi hipotireoze su umor, osjećaj slabosti, pospanost, usporenost, suha i hladna koža, pojačano opadanje i promjena kvalitete kose, krhki nokti, osjećaj hladnoće, otok kapaka, usporen puls, bezvoljnost, sniženo raspoloženje, sklonost depresiji, smetnje koncentracije i poremećaji pamćenja, kod razvijene kliničke slike hrapav glas, osjećaj nadutosti, porast tjelesne mase, konstipacija, kod žena poremećaji menstrualnog ciklusa, gubitak libida, impotencija kod muškaraca.

Pacijenti se obično obraćaju liječniku zbog nekog od navedenih simptoma. Anamneza je od velikog značaja nakon čega se obavlja klinički pregled. Potrebno je utvrditi postojanje bolesti štitnjače u obitelji.

Kako do dijagnoze Hashimotovog tireoiditisa?

Slijedi određivanje koncentracije hormona štitnjače i TSH te određivanje koncentracije TPOAt (antitijela na peroksidazu) i TGAt (antitijela na tireoglobulin). Povećana koncentracija antitijela u serumu dovoljan je dokaz za dijagnozu Hashimotovog tireoiditisa. Uzrok autoimunog tireoiditisa nije poznat pa određivanje ovih antitijela kod svakog određivanja koncentracije hormona štitnjače nije potrebno.

Određivanjem koncentracije hormona štitnjače i TSH-ima procjenjuje se funkcionalni status štitnjače, dok određivanje koncentracije TPOAt i TGAt služi za potvrdu Hashimotovog tireoiditisa. TPOAt su pozitivna kod 90-95% bolesnika, dok su TgAt pozitivna u 55-90% bolesnika s autoimunom bolesti štitnjače.

Radi procjene stupnja oštećenja i detekcije eventualnih čvorastih promjena potrebno je učiniti ultrazvuk štitnjače. Štitnjača je najčešće normalne veličine ili smanjena i uglavnom u cijelosti promijenjene strukture. Kod nalaza čvorastih promjena može se indicirati ciljana citološka punkcija pojedinih čvorova.

Liječenje Hashimotovog tireoiditisa

Kod bolesnika s Hashimotovim tireoiditisom nije potrebno liječenje. Terapija se uvodi ako zbog Hashimotovog tireoiditisa dođe do poremećaja u radu štitnjače. U slučaju hipotireoze uvodi se nadomjesna terapija levotiroksinom. Doziranje lijeka je individualno i kroz vrijeme se može mijenjati ovisno o razini hormona i TSH. Stoga su potrebne redovite kontrole laboratorijskih nalaza.

Uz cjeloživotno praćenje i liječenje, prognoza ove bolesti je dobra te kod većine bolesnika kvaliteta života nije značajnije narušena.

Promjena načina života i prehrambenih navika

Simptome i kvalitetu života može poboljšati promjena načina života i prehrambenih navika te uzimanje dodataka prehrani. Time se ujedno smanjuje rizik od razvoja drugih autoimunih bolesti te komplikacija kao što su visoki krvni tlak, pretilost i dijabetes. Ove su mjere nadopuna konvencionalnom načinu liječenja. Ne postoji specifična prehrana za Hashimotov tireoiditis.

Kod osoba s autoimunom bolesti štitnjače postoji veća pojavnost intolerancije na gluten kao i intolerancije na laktozu. Primjena bezglutenske prehrane kao i proizvoda bez laktoze može utjecati na poboljšanje probave, bolje raspoloženje, bolju razinu energije i redukciju težine, no nije imperativna ako intolerancija nije dokazana.

Dijete s niskim udjelom ugljikohidrata mogu pomoći u smanjenju tjelesne težine kod osoba s Hashimotovom bolešću. Od dodataka prehrani dokazan je povoljan učinak selena, cinka i kurkumina uz napomenu da suplementi ne služe liječenju ove bolesti.

Autorica teksta: dr. med. Tatjana Suttil, specijalist nuklearne medicine, Poliklinika Medikol