Kao onkolog, svakodnevno gledam kako se život ljudi dijeli na “prije” i “poslije” dijagnoze. U jednom trenutku ste na poslu, planirate vikend putovanje, rješavate svakodnevne stvari – a u sljedećem vam netko kaže da imate rak. U toj jednoj rečenici nastane šok, panika, strah, zbunjenost, pitanja. I baš zato, kroz godine rada, jedno mi pitanje ljudi sve češće postavljaju: “Doktore, a što vi radite za sebe? Kako se vi štitite?”

Isprva mi je bilo teško odgovoriti. Jer istina je – liječnici često zapostave sebe. No s vremenom, baš zbog toga što svakodnevno gledam kako bolest dolazi tiho, odlučio sam biti osobno odgovoran.

Ovaj tekst nije znanstveni rad, ni uputa kako živjeti. Ovo su moje navike, svakodnevne sitnice koje radim da bih barem smanjio rizik, koliko god to moguće bilo.

Prva stvar u kojoj ne pravim kompromise su preventivni pregledi

Iako sam liječnik, i sam sam znao jednom odgađati, uvijek s izgovorima: “ima vremena”, “nije hitno”, “znam što bi mi rekli”. Ali realnost je da je prevencija često razlika između izlječive bolesti i one koju možemo samo usporiti. Zbog toga danas redovito odlazim na godišnji sistematski pregled. Obično uključuje laboratorijske kontrole, ultrazvuk abdomena, dermatološki pregled madeža. Nije ugodno, ali mi daje mir. Također pratim štitnjaču jer imam obiteljsku anamnezu bolesti, i znam da ako ne gledam, nitko neće umjesto mene.

Onkolog otkriva: Najvažnija pitanja koja pacijenti ne postavljaju na početku liječenja, a trebali bi

Jedna od najvećih ironija u medicini je da znanje često nije dovoljno da promijenimo ponašanje. I sam sam to osjećao. Ipak, kad svaki dan razgovaraš s ljudima koji kažu “da sam barem ranije...”, teško je ostati ravnodušan. Zbog toga sam odlučio da ono što savjetujem drugima mora vrijediti i za mene.

Ponekad je upravo razgovor s pacijentom najveći podsjetnik da se moram pobrinuti za sebe.

dr.sc. Davor Kust, dr.med./arhiva

Druga stvar je prehrana

S vremenom sam shvatio da tijelo ne traži savršenstvo, već dosljednu razumnost. Ne robujem dijetama. Ne brojim kalorije. Ali jedem razumno.

Povrće i voće trudim se jesti svaki dan, barem u malim količinama. Količinu crvenog i osobito prerađenog mesa svjesno sam smanjio. Alkohol konzumiram rijetko – uglavnom se radi o čaši vina uz obiteljski ručak, ne zato što mislim da će mi svaka čaša naškoditi, već zato što sam svjestan kumulativnog efekta.

Šećer ne izbacujem potpuno, ali znam kada pretjerujem. I ono što sam naučio: odnos prema hrani ne treba biti rigidna kontrola nego suradnja. Pojedem i kolač i pizzu, ali to nije svakodnevna stvar. Zdravlje je i u dopuštanju, ali uz svjesnost. Onaj osjećaj kad jedeš s razumom, ali bez grižnje savjesti – to je ono čemu težim.

Treća stvar kojoj pridajem sve veću važnost je – kretanje

I to ne zato što “moram”, nego zato što vidim koliko mi pomaže. Radim posao koji je emocionalno i fizički iscrpljujuć, i bez kretanja bih doslovno – potonuo. Pokušavam svakodnevno hodati barem 30 minuta, ali kad god mogu, uzmem više. Na posao vozim bicikl. Obožavam planinarenje, odlazak na Sljeme, hodanje prirodom. Nekad to radim sam, nekad s prijateljima. Kada imam više vremena, obično vikendom, igram nogomet ili tenis.

Fizička aktivnost za mene nije “rekreacija” – to je način da razbistrim glavu, da izbacim napetost nakupljenu tijekom dana, da ponovno osjetim kontakt s tijelom. I zanimljivo je kako su pacijenti često vrlo motivirani za promjene kad im objasnim stvari jednostavno. Ne moraju to biti treninzi ili teretane – većina ljudi može započeti samo s 20 minuta hoda dnevno. I to mijenja sve. Samo treba početi.

Četvrta navika možda je najteža: upravljanje stresom

Onkologija nije lagana grana medicine. Svakodnevno razgovaram s pacijentima i obiteljima o ozbiljnim dijagnozama, prognozama, terapijama koje nisu lake. Ne nositi taj teret doma – to je vještina koju učim godinama.

Dr.sc. Davor Kust: Ivermektin – stari antiparazitik, nova nada ili još jedna zabluda u onkologiji?

Naučio sam da ne mogu biti dostupan svima u svakom trenutku. Vikendom ne čitam mailove. Uvečer se pokušavam “isključiti”. Kad mogu, šetam bez mobitela. Učim disati – zvuči jednostavno, ali u trenutku stresa često zaboravimo disati kako treba. I što je najvažnije – naučio sam prepoznati kada mi treba pauza i dati si dopuštenje da je uzmem, bez grižnje savjesti. Stres ne uzrokuje rak direktno, ali kronični stres razara imunitet, mijenja hormonalni sustav, potiče loše navike i iscrpljuje organizam.

Peta stvar je možda najmanje “tehnička”, ali najdublja: ne gušim svoje emocije

Govorim o stvarima koje me muče. Slušam ljude oko sebe. S vremenom sam shvatio da ono što najviše iscrpljuje nije posao, već izolacija. A izolacija ne mora značiti samoću – ona je i kad sve držiš u sebi, kad ne dijeliš, kad se praviš da “možeš sve sam”.

Rak nije samo bolest tijela. On duboko dira u identitet. I zato vjerujem da je zdrava emocionalna komunikacija – također dio prevencije. Priznati kad ti je teško. Reći nekome kad te nešto muči. Pustiti si slabost, kako bi kasnije imao snage.

Na kraju, želim naglasiti: ništa od ovoga nije garancija. I najbolji među nama, i najzdraviji, mogu se razboljeti. Ali to nije razlog da dignemo ruke. Prevencija nije kontrola nad sudbinom – ona je izraz poštovanja prema sebi, prema tijelu koje nam svakodnevno služi. Ja ne radim sve savršeno. I dalje ponekad odem kasno spavati. Ponekad pojedem previše. Nekad preskočim šetnju. Ali svaki dan se vraćam tim osnovama, jer znam da čine razliku.

Ako ste ovaj tekst pročitali do kraja, možda je to znak da u vama već postoji ta svijest. Možda odgađate neki pregled. Možda već dugo mislite kako biste trebali "početi s nečim", ali ne znate odakle.

Moj prijedlog je: ne počinjite s nečim velikim. Počnite s jednom šetnjom. Jednim pregledom. Jednim obrokom manje prerađenim. I jednom iskrenom rečenicom – sebi ili drugima.

Rak nije uvijek izbježiva sudbina, ali prevencija je uvijek dostupna odluka. A odluka je – vaša.

Piše: dr. Davor Kust, spec. Onkologije i radioterapije, www.onkologija.net