Bavljenje medicinom nije odluka koja se donosi olako niti je nešto što se radi iz hira jer je to zanimanje unutar kojeg smo odgovorni za tuđi život. Ne čudi zato da se mnogi zdravstveni djelatnici susreću s psihičkim i fizičkim opterećenjima o čemu se često premalo govori. Kako bismo saznali što stvara najveći problem liječnicima i studentima medicine kada je njihov posao u pitanju razgovarali smo sa specijalistom psihijatrije, dr. Andrejem Proševom koji je aktivan u udruzi Sentinel uma.

Dr. Matea Bingula: Iza bijele kute kriju se emocionalna iscrpljenost i borba koju rijetko tko vidi

Kao prvi bitan problem, dr. Prošev spominje nesrazmjer između ideala i stvarnosti na poslu: “Postoji nesklad između idealističkih motivacija i sistemskih ograničenja. Mislim da je većina ljudi koji ulaze u medicinu vođena intrinzičnom potrebom za pomaganjem, brigom i olakšavanjem patnje. Međutim, stvarnost je često obilježena preopterećenošću, birokratizacijom, nedostatkom vremena za pacijente i osjećajem da sustav onemogućava da zdravstveni radnici rade ono zbog čega su uopće izabrali ovaj poziv. Taj rascjep između ideala i stvarnosti s vremenom izaziva duboku frustraciju i osjećaj bespomoćnosti.”

Dugotrajne smjene, svakodnevno susretanje s boli i prevelika očekivanja

Također, liječnički poziv sa sobom često donosi i narušenu ravnotežu između posla i privatnog života zbog dugotrajnih smjena. Nikako se ne smije zaboraviti niti konstantna izloženost situacijama u kojima prevladavaju tuga, bol i patnja drugih ljudi kojima su liječnici izloženi na dnevnoj bazi. Vrlo često svjedoče i smrti pa su i sami puno skloniji razmišljanju o vlastitoj smrtnosti i smrtnosti bližnjih. Nije neobično da čovjek mnogo više razmišlja o takvim stvarima ako je s njima okružen baš svaki dan. Problem se produbljuje kada izostane institucionalna podrška te kada se potiče narativ “snažnog liječnika” koji nikada ne smije pokazati slabost već sve stoički podnositi. S obzirom na to da ljudi nisu strojevi, ovaj je pristup izuzetno štetan za njihovo mentalno zdravlje. 

Freepik

Unutar rada udruge Sentinel uma, dr. Prošev sudjeluje u preventivnom i edukativnom pristupu mentalnom zdravlju. Bitan dio rada odnosi se na prepoznavanje ranih znakova burnout-a na način da se uči razumjeti psihološke procese koji stoje iza ovog profesionalnog sagorijevanja s kojim se susreću liječnici: “Nastojimo osvijestiti da preopterećenost i iscrpljenost ne treba vidjeti kao osobni neuspjeh, već kao prirodnu emocionalnu posljedicu stalnog empatijskog angažmana. Također, radimo na destigmatizaciji traženja pomoći unutar zdravstvene zajednice. Stvaramo prostor gdje je prihvatljivo govoriti o vlastitim granicama, poteškoćama, sumnjama, ranjivosti, gdje profesionalci mogu biti ljudi, a ne samo uloge. Želimo stvoriti prostor gdje ljudi mogu pokazati što osjećaju i da se na taj način povezuju s drugima oko zajedničkih iskustava. Nastojimo djelovati sustavno, ne samo na individualnoj razini.”

Preventiva, trenutne mogućnosti podrške i što sve u Hrvatskoj nedostaje

Kako bi do burnouta i sličnih stanja što rjeđe dolazilo, dr. Prošev smatra da je korisno ići na edukacije koje integriraju teorijsko razumijevanje s iskustvenim učenjem. Smatra kako bi za dugoročan uspjeh bilo neophodno osmisliti programe i projekte s kontinuitetom od šest do dvanaest mjeseci. Najučinkovitiji programi obično ne tretiraju mentalno zdravlje kao nešto odvojeno, već kao integralni dio profesionalnog puta svakog zdravstvenog djelatnika. 

Hrvati rekordno troše anksiolitike: Između opasnog mita i vapaja za dostupnijom psihoterapijom

Sustavno razvijen okvir za mentalnu podršku zdravstvenim djelatnicima u Hrvatskoj nažalost još uvijek ne postoji. U nekim zemljama postoje brojni programi i grupe podrške koji se bave mentalnim zdravljem medicinskog osoblja, a kod nas zdravstveni djelatnici sami pronalaze i financiraju terapeuta. Problem je i u preopterećenosti samog sustava. Nedostatak osoblja, prevelik broj pacijenata i nedostatak resursa bili bi prepreka u pružanju mentalne podrške liječnicima čak i kada bi postojala svijest o problemu jer bi jednostavno nedostajalo vremena za obuhvaćanje svega što je neophodno napraviti.  

“Sljedeće što bih istaknuo je nedostatak edukacije o mentalnom zdravlju tijekom medicinskog obrazovanja. Tijekom studija medicine fokus je na svim vrstama bolesti, dok je tema mentalnog zdravlja, iz moje perspektive, nedovoljno zastupljena. Nakon završenog fakulteta mladi doktori medicine često ulaze u profesiju bez psiholoških alata potrebnih za navigaciju kroz emocionalno zahtjevno radno okruženje na koje možda nisu dovoljno pripremljeni. Kada se suoče s prvim slučajem smrti pacijenta, s etičkim dilemama, s limitima medicine, ostavljeni su da se sami nose s tim, bez ikakvog psihološkog okvira ili podrške”, kaže zabrinuto dr. Prošev.

Freepik

Zbog ovog problema vraćamo se na već spomenuto: potrebna je sustavna promjena i razvoj programa podrške te sveobuhvatna edukacija o mentalnom zdravlju već od dodiplomskog studija. No, najviše od svega, bilo bi nužno da se promijeni narativ te da se probudi svijest o tome da je ranjivost dio ljudskosti, a ne nešto čega se treba sramiti ili na nju gledati kao na slabost. 

Što se tiče samog sustava, bilo bi nužno voditi računa o radnim satima koji poštuju fiziološke limite (što realističniji omjer osoblja prema pacijentima). Nije realno očekivati da jedan liječnik na dan obradi 50 pacijenata ili medicinska sestra skrbi o njih 20 te da to  u svakom slučaju čine besprijekorno. 

Bilo bi potrebno osigurati:

• redovite supervizije, 
• suportivne grupe koje bi liječnicima omogućile da govore o svojim problemima, 
• povjerljiv pristup psihoterapiji,
• njegovati i ohrabrivati okruženje gdje ljudi mogu reći kada nešto ne mogu, nemaju snage, pogriješili su ili samo žele pomoć
• jasni protokoli za kritične incidente (smrt pacijenta, medicinska greška, nasilje) moraju uključivati debriefing (obrada emocionalno zahtjevnog iskustva nakon stresnog ili traumatskog događaja) i praćenje (strukturirana obrada nakon određenog kliničkog slučaja, analiza što se dogodilo, kako, zašto, što se može iz toga naučiti).

Stigma je i dalje prisutna, ali u manjoj mjeri 

Još jedan veliki problem svakako je stigmatizacija. Na svu sreću, sugovornik kaže da je u posljednje vrijeme primijetio pomake na bolje, ali naglašava da su duboko ukorijenjeni negativni obrasci i dalje itekako prisutni: “Stigmatizacija se s jedne strane očituje kroz prizmu straha utjecaja na karijeru, zabrinutost oko povjerljivosti u relativno maloj profesionalnoj zajednici (pogotovo u manjim bolnicama ili kolektivima gdje “svatko svakog zna”), bojazan da će ih kolege percipirati kao slabe ili nepouzdane.”

Kad emocije postanu bol u tijelu: Put prema oporavku kroz integrativnu tjelesnu terapiju

Liječnici čije radno mjesto zahtijeva brze odluke i visoku tehničku preciznost često osjećaju strah da će priznanje psiholoških poteškoća dovesti u pitanje njihovu profesionalnu kompetenciju. Dr. Prošev objašnjava da, nažalost, ovaj strah nije neopravdan jer toksična medicinska kultura izvrsnosti i nepogrešivosti i dalje postoji. 

Freepik

Uvriježeno mišljenje da zdravstveni djelatnik mora uvijek biti jak i stoički podnositi sve što se na radnom mjestu događa internalizira se kroz školovanje te u interakciji sa starijim kolegama. Također, mnogi liječnici smatraju da su oni tu da pomažu drugima, ali da sami ne smiju tražiti pomoć jer bi traženje pomoći u potpunosti potkopalo njihov identitet. “Briga za pacijente postaje, paradoksalno, način izbjegavanja vlastite unutarnje stvarnosti. To nije samo stvar ponosa, to je egzistencijalni izazov identitetu.”, objašnjava dr. Prošev problem s psihijatrijske strane.

Zbog ovog negativnog narativa, važno je raditi na normalizaciji ranjivosti i stvaranju sigurnog prostora gdje liječnici mogu otvoreno i bez osuđivanja govoriti o svojim mentalnim teškoćama. Potrebno je i sustavno prepoznavanje činjenice da traženje pomoći nije znak slabosti, već odgovorna briga o vlastitom profesionalnom kapacitetu. Mora se početi osvješćivati da iscrpljen, anksiozan ili depresivan medicinski djelatnik, bila to medicinska sestra ili liječnik, ne može pružati optimalnu brigu pacijentima.

Sraz generacija 

Dr. Prošev spominje i razliku u pristupu mentalnom zdravlju kod liječnika mlađe generacije i onih starijih. Naime, njegovi su mlađi kolege otvoreniji razgovoru o temama mentalnog zdravlja pa i sami lakše prepoznaju simptome depresije ili burnouta. Ipak, naglasio je da se oni i dalje susreću s nizom problema jer su upravo mladi liječnici na specijalizaciji koji se nalaze na početku karijere opterećeni dokazivanjem: “U procesu izgradnje profesionalnog identiteta osjećaju da moraju dokazati da mogu izdržati sve, strahuju da će priznanje poteškoća ugroziti napredovanje, a hijerarhijska struktura u medicinskoj kulturi često ih odvraća od pokazivanja slabosti pred mentorima. Dodatno, oni koji su preopterećeni najčešće nemaju niti vremena, a ni financijskih resursa za privatnu terapiju.”

Freepik

S druge strane, stariji liječnici nose teret generacijske kulture “trpi i šuti” i često su duboko internalizirali stoički profesionalni identitet. Mnogi su prošli kroz sustav gdje se emocionalna otpornost smatrala nužnom vrlinom, a traženje pomoći slabošću. Ipak, treba spomenuti i to da neki iskusni liječnici mogu biti vrlo proaktivni u traženju pomoći jer su naučili kroz iskustvo “na vlastitoj koži” koliko je važno ne zanemarivati simptome burnouta. 

Završna misao

Dr. Andrej Prošev za kraj je komentirao što bi učinio kada bi mogao uvesti jednu  sistemsku promjenu u zdravstveni sustav kako bi smanjio mentalno opterećenje djelatnika: “Ako bi trebao izdvojiti jednu stvar, to bi bio adekvatan omjer osoblja prema pacijentima i da se uvede standardizacija koja će se poštovati. To može zvučati prozaično u odnosu na psihološke intervencije, ali istina je da sve ostalo bez ovoga pada u vodu. Kada medicinsko osoblje preopterećeno (pacijenti, administracija), to nije samo stresno, već je i psihološki nemoguć zadatak. Osoba se nalazi u kontinuiranom stanju u kojem zbog preopterećenosti poslom naprosto ne može adekvatno odgovoriti na potrebe ljudi za koje je odgovorna.”