Djeca na internetu sve češće nailaze na nasilne sadržaje koje pokušavaju savladati vlastitim strategijama, ali istraživanja pokazuju da ove prilagodbe možda nisu znak snalažljivosti, nego odustajanja.

Prema novim analizama, djeca širom svijeta razvijaju tehnike skrivanja, izbjegavanja i međusobnog upozoravanja zato što osjećaju da na digitalne platforme i njihove algoritme ne mogu utjecati. Stručnjaci upozoravaju da bi takvo okruženje moglo dugoročno narušiti njihovu empatiju i emocionalni razvoj, dok se platforme i dalje vode dizajnom koji prioritizira angažman, a ne sigurnost, prenosi Psychology Today.

Djeca sve izloženija nasilnim sadržajima

Djeca su, prema dostupnim podacima, izložena sve većoj količini nasilnih i uznemirujućih sadržaja. Na prvi pogled može se činiti da se uspješno snalaze: brzo skrolaju kako bi izbjegli neugodne scene, dijele upozorenja u grupnim razgovorima i stvaraju šifre za najgore objave.

No, znanstvenici upozoravaju da se ne radi o digitalnoj pismenosti, nego o adaptaciji koja podsjeća na psihološki fenomen naučene bespomoćnosti. Kad se neko okruženje doživljava kao nepromjenjivo, djeca počinju vjerovati da nema smisla prijavljivati sadržaje, pokušavati izbjeći preporuke algoritma ili očekivati reakciju platforme.

Čak 50 tisuća djeca i mladih ima poteškoća s mentalnim zdravljem

Studije pokazuju da djeca sve rjeđe prijavljuju štetne objave iz vrlo jasnih razloga: smatraju da će im algoritam prikazati još gore sadržaje, ne vjeruju da prijave pregledava čovjek, plaše se da sustav nije anoniman i imaju dojam da se ništa neće promijeniti čak i ako prijave. Taj naučeni zaključak, da njihova akcija nema učinka, nosi ozbiljne posljedice.

Smanjena emocionalna reakcija na sadržaje s društvenih mreža

Psihološka istraživanja o desenzitizaciji dodatno upozoravaju na rizik: redovita izloženost nasilnim sadržajima može s vremenom smanjiti emocionalnu reakciju i empatiju. Starija djeca, koja izgledaju "otpornije", zapravo mogu biti žrtve emocionalnog otupljenja, procesa u kojem tijelo i um potiskuju reakcije jer se nasilje pretvorilo u rutinu. To nije razvojna prilagodba, već posljedica prisilne izloženosti.

Kako ograničiti vrijeme djece pred ekranom?

Stručnjaci ističu da sofisticirane taktike izbjegavanja nisu znak otpornosti, nego dokaz da djeca ulažu golemu psihološku energiju kako bi preživjela u sustavu koji percipiraju kao nemoguće promijeniti. U okruženju koje ograničava autonomiju, kaže teorija samoodređenja, djeca ne razvijaju zdrave mehanizme samoregulacije niti osjećaj da mogu utjecati na vlastite uvjete. Umjesto toga uče prilagoditi se sustavu, a ne promijeniti ga.

Zaključak stručnjaka je da su platforme imale podatke o štetnosti i svjesno birale dizajn usmjeren na angažman umjesto sigurnost. Kada djeca razviju kompleksne mehanizme kako bi se nosila s digitalnom okolinom, to nije znak njihovog uspjeha, već neuspjeh tehnologije da ih zaštiti.