Rak dojke najčešće nastaje u žljezdanim stanicama dojke, u kanalićima ili lobulima. U mnogim slučajevima prvi znak je mala kvržica koja se otkrije tijekom pregleda ili rutinske mamografije. Nakon potvrde dijagnoze biopsijom započinje liječenje koje može uključivati operaciju, zračenje, kemoterapiju ili hormonsku terapiju. No, iza medicinskih činjenica uvijek se krije osobna priča, a danas donosimo priču Dušice Knafelj koja se suočila s rakom dojke i odlučila boriti.

Svoju je dijagnozu saznala jednog vrućeg srpanjskog dana i kaže da joj je saznanje oduzelo dah: “Moj karcinom otkriven je sasvim slučajno i u početku nije imao nikakve simptome. Na rutinskim kontrolama uvijek je sve bilo u redu, pa nisam ni slutila da nešto nije u redu. Tek kada je doslovno „iskočio“, postao opipljiv i gotovo vidljiv na površini kože, počela sam primjećivati promjene na svom tijelu. Osjećala sam sve veći umor koji nije prolazio, a apetit mi se postupno smanjivao. Kada sam dobila dijagnozu imala sam osjećaj kao da propadam u bezdan. U tom trenutku za mene više nisu postojali ni preživljavanje, ni operacija, ni terapije, već samo sigurna smrt i strah da se neću stići oprostiti od voljenih ljudi.”

Iskrena ispovijest o godinama borbe, dijagnozi i novoj nadi: Bolovi su imali ime - endometrioza

Prvi pregledi i razdoblje prije konačne dijagnoze bili su prepuni neizvjesnosti i straha koji je u njoj rastao iz dana u dan. Priča kako je imala sreće jer su pregledi bili redoviti i na njih nije dugo čekala. Ipak, priznaje da je svaki novi nalaz donosio i novu tjeskobu jer je imala osjećaj da se radi o raku. Kada je konačno saznala o čemu se točno radi, srušio joj se svijet, a najteže joj je bilo o svemu razgovarati sa svojom obitelji jer je u njihovim očima prepoznala strah koji je i sama cijelo vrijeme osjećala. Unatoč svemu, naglašava da je upravo njihova ljubav i podrška postala njezina najveća snaga u najtežim trenucima. 

Redoviti pregledi pomagali su joj da vrati barem dio kontrole

Redoviti pregledi u KBC Sestre Milosrdnice u Zagrebu i Klinici za tumore u KBC Rijeka su za Dušicu Knafelj tijekom liječenja bili presudni jer je svaki nalaz točno pokazivao kako se bolest razvija ili povlači. Ta joj je činjenica odavala dojam da barem neke stvari ima pod kontrolom. 

Foto: Privatna arhiva Dušice Knafelj

Priča da je svako čekanje rezultata bilo iznimno strašno i iscrpljujuće: “Dok čekaš, misli ti se vrte u krug: "Što ako je sve gore nego što mislim?" Srce ubrzano kuca, tijelo se steže, a um neprestano proživljava najgore scenarije. Čekanje nije samo čekanje nalaza. To je osjećaj potpune ranjivosti, trenutak kada si sam sa svojim strahom i neizvjesnošću i svaki dan se čini kao borba da ne potoneš u paniku. Ipak, znati u kojem je stanju karcinom pomagalo mi je da zajedno s liječnicima shvatim što slijedi i kako se nositi s tim. Ti pregledi nisu uklanjali strah, ali su mi pružali mali trenutak sigurnosti i osjećaj da nisam potpuno bespomoćna pred bolešću.”

Tijekom liječenja nije dugo čekala na preglede i pretrage, što joj je, kaže, donekle olakšavalo situaciju. 

Ljudski pristup, empatija i pouzdane pretrage znače razliku između života i smrti

Kao i većini pacijenata, ljudski pristup liječnika i medicinskog osoblja, Dušici Knafelj značio je iznimno mnogo. Kada je bila prepuštena sama sebi i prolazila kroz mukotrpan proces kemoterapije te satima sjedila u bolničkoj stolici, razgovori s empatičnim osobljem davali su joj snagu da izdrži. 

Prisjeća se da joj je medicinsko osoblje postalo poput obitelji koja ju je slušala, tješila, smijala se s njom, ali i prolazila kroz faze straha i umora: “U tim trenucima osjećala sam se shvaćeno, sigurnije i manje sama. I danas, nakon što sam završila liječenje, znam da su tu za mene i dalje. Ta prisutnost i briga još uvijek mi daju osjećaj mira i podrške koji je neprocjenjiv.”

Foto: Privatna arhiva Dušice Knafelj

Osim empatije liječnika, vrijeme igra ključnu ulogu u uspješnom liječenju raka dojke, pa naša sugovornica svima poručuje da pravovremeni pregled može činiti razliku između toga hoćete li preživjeti ili umrijeti. Samopregled nešto je što bi svaka žena trebala usvojiti, a preventivni pregled, bilo u javnim ili privatnim ustanovama kojima vjerujete, ne biste smjeli preskakati. Ako se bolest kakva je rak dojke otkrije u početnim fazama, postoji velika vjerojatnost da ćete se potpuno izliječiti. 

Lucija Dorotić: Preživjela sam najagresivniji oblik tumora na mozgu

“Za pacijente je najvažnije da pretrage i liječenje budu dostupni na vrijeme, bez obzira na sukobe između javnog i privatnog sektora ili bilo kakve druge probleme u sustavu. Kada znaš da ti život može ovisiti o jednom pregledu, svaki dan čekanja postaje poput kazaljke koja neumoljivo otkucava smrt. Strah raste iznutra, misli se vrte u krug, a tijelo i um neprestano preživljavaju najgore scenarije. Svaki trenutak kašnjenja nosi osjećaj bespomoćnosti i neizvjesnosti, osjećaj da si prepušten sam sebi pred nevidljivim neprijateljem. Pravovremeni pregled nije formalnost, već razlika između ranog otkrivanja bolesti i gubitka života, između šanse za borbu i osjećaja potpune nemoći. Pacijenti moraju imati pristup pretragama kao što su PET/CT ili MR na vrijeme, jer samo tada postoji nada, kontrola i osjećaj barem male sigurnosti u kaosu bolesti”, objašnjava Dušica Knafelj pozivajući na prestanak sukoba koji nikome ne donose ništa dobro jer kada se suočite s teškom bolešću, ne zanima vas hoćete li pretrage obaviti u privatnom ili javnom sektoru, već vas zanima tko to može najbolje i najbrže napraviti. 

Vjera i pisanje kao oslonac

Dušica Knafelj ističe da joj je tijekom liječenja najviše pomogao odnos s Bogom i rad na vlastitoj duhovnosti. Često je molila i to joj je donosilo mir u trenucima u kojima se osjećala potpuno ranjivo i bespomoćno. Kaže da je također mnogo čitala jer su joj knjige pružale utočište i bile prozor u neki drugi život. Omogućile su joj svojevrstan bijeg od svakodnevnog straha. Puno je i pisala jer je to bio način na koji je mogla izraziti osjećaje koji su prožimali njezino biće baš svaki dan. 

Foto: Privatna arhiva Dušice Knafelj

“Kombinacija rada na duhovnosti, čitanja i pisanja bila je moj oslonac, moj siguran prostor u kojem sam mogla biti iskrena prema sebi i ostati psihički snažna kroz sve faze bolesti. Bez toga, ne bih znala kako bih izdržala sve one teške trenutke. To je bio moj način da ustanem svaki put kada bih potonula u očaj i da se svaki dan borim s vjerom da postoji svjetlo čak i u najmračnijim trenucima”, govori danas s puno nade i zahvalnosti. 

Lorena Radić pobijedila je agresivni sarkom: "Morala sam ponovno učiti hodati"

Ispričala je i da je nakon svoje borbe postala svjesna da se rak dojke može dogoditi baš svakome te da nas svaki dan u kojem odgađamo pregled zapravo gura bliže strašnim posljedicama. Bolest ne čeka da budemo spremni na nju niti da obavimo sve što smo zamislili, već se pojavljuje tiho i sa sobom donosi strah, bol i tjeskobu, a ponekad i smrt: “U borbi protiv karcinoma svaki trenutak vrijedi, a ignoriranje ili odgađanje može imati tragične posljedice. Ja sam svjedok da karcinomu godine ne znače ništa. Može pogoditi svakoga, u bilo kojem trenutku.”

“Jednom su me pitali što bih napisala na zidove bolnice među kojima sam i sama plakala” 

Dušica Knafelj podijelila je jedan od svojih spisateljskih uradaka koji je nastao nadahnut njezinim danima na onkologiji, a ovdje ga prenosimo u cijelosti:

Onkologija je mjesto na kojem se skida sve suvišno.

Ondje nema maski, nema glume, nema lažne snage. Ostaje samo gola, teška i bolna istina. Ali i nevjerojatno snažna.

Ondje sam se bojala. Istinski, do kosti. Pitala sam se hoću li izdržati, hoću li imati snage za još jedan dan, još jednu terapiju, još jedno čekanje. 

Plakala sam tiho i plakala naglas misleći da ne mogu više.

Ali mogla sam. Svaki put sam mogla još malo.

Onkologija nije samo mjesto. Ona je lepeza osjećaja.

Na onkologiji sam naučila da snaga ne izgleda kao hrabrost iz filmova.

Snaga izgleda kao ustajanje kada te boli cijelo tijelo.

Kao osmijeh koji se rodi usred straha. 

Kao nada koja se pojavi baš onda kada misliš da je nema.

Ondje sam vidjela ljude koji nose svoje križeve dostojanstveno i tiho.

Vidjela sam ljubav u najčistijem obliku: u pogledu, u stisku ruke, u riječima „tu sam“.

Zato vjerujem u čuda.

Jer onkologija me naučila da čudo nije samo ozdravljenje. 

Čudo je ostati čovjek. 

Čudo je voljeti život i onda kada boli.